Život mi se moj ponekad čini kao Ravelov "Bolero". Ponavlja se, ali ima takvu izmjenu napetosti, ushita i neočekivanosti, da nestaje daha i iskre, a onda se opet vraćaju. Ta neobična, gotovo uznemirujuća, i tako snažna glazba, vrlo čudnog čovjeka, kao da mi daje neki poseban i osobit odgovor.
Zaista mi život izgleda kao ova tako senzualna, nemoguća i nestvarna glazba, koja onoliko koliko uznosi, toliko i utapa (naravno, i obrnuto). Daje i uzima. I u svemu tome, život mi se vidi, beskrajno. Kao da idem pa stanem, krenem pa padnem. Samo se svaki put, uglavnom, dodaje boja i zvuk novi, a korak možda će doći. Govor koji, iako ima isti ton, dakle ponavlja se, stalno opet zvuči malo drukčije.
I bez nekog pesimizma i tuge, s mnogo više čežnje i strasti, u tome se zvuku i sazvučju moj život ozire sav. Nije nimalo patetično, nego baš iskonski. "Bolero" kao da mu orkestar i likove daje. Meni je živjeti
Zaista mi život izgleda kao ova tako senzualna, nemoguća i nestvarna glazba, koja onoliko koliko uznosi, toliko i utapa (naravno, i obrnuto). Daje i uzima. I u svemu tome, život mi se vidi, beskrajno. Kao da idem pa stanem, krenem pa padnem. Samo se svaki put, uglavnom, dodaje boja i zvuk novi, a korak možda će doći. Govor koji, iako ima isti ton, dakle ponavlja se, stalno opet zvuči malo drukčije.
I bez nekog pesimizma i tuge, s mnogo više čežnje i strasti, u tome se zvuku i sazvučju moj život ozire sav. Nije nimalo patetično, nego baš iskonski. "Bolero" kao da mu orkestar i likove daje. Meni je živjeti
