Bogdan Diklić i film Maratonci

Nina

Zlatna tastatura
Supermoderator
Poruka
390.047
Bogdan Diklić, ovih dana proslavio je 72. rođendan. Iza njega je gotovo pola veka posvećenosti glumi, više od 150 uloga i na desetine filmova
koji su obeležili domaću kinematografiju — ali i jedna bordo hemijska olovka, koju je kao mladić čuvao kao amajliju.

„Negde u trećem razredu gimnazije odlučio sam da ću pokušati da se bavim glumom. Nisam se prevario“, priseća se Diklić trenutka kada je u sebi prepoznao poziv koji će mu obeležiti život. Sudbinski susret sa Fabijanom Šovagovićem, ispred knjižare u Bjelovaru, samo je dodatno učvrstio tu odluku. Iako je tada bio tek dečak koji je trčao po olovku kako bi dobio autogram, desetak godina kasnije sreo se sa Šovagovićem kao kolega — na Pulskom festivalu.
Legendarni glumac danas se priseća tog trenutka s toplinom: „Rekao mi je: ‘Doviđenja, nadam se budući kolega.’
Kad sam mu to kasnije pomenuo u avionu, odgovorio je: ‘Znam, ispred knjižare…’“

 
Diklićev glumački opus obuhvata filmove koji su već decenijama deo kolektivnog pamćenja – Maratonci trče počasni krug, Nacionalna klasa, Majstori, majstori… Rečenice koje je izgovarao u tim ostvarenjima i danas se citiraju, ali kako kaže, on sam ih ne koristi u svakodnevnom govoru: „Ne, ali moji prijatelji ih vole. U ‘Nacionalnoj klasi’ postoji ona: ‘A sada malo ona’, a u ‘Maratoncima’ – ‘Koliko može da razvije’. To su bile moje dodatne rečenice, nisu bile u originalnom tekstu.“

Za film Majstori, majstori poneo je i lične predmete: bordo olovku iz mladosti, matursko odelo i akt-tašnu koju mu je majka poklonila za rođendan, i koju nikad nije koristio – osim na snimanju.„Ne znam šta se kasnije desilo s tim stvarima“, kaže sa osmehom.

Iako iza sebe ima dugačku listu uloga, Diklić skromno priznaje da nije u svakoj uspeo da ostvari ono što je zamislio.
Ali u Maratoncima, kaže, jeste. „Svi smo znali da radimo nešto kvalitetno, ali niko nije slutio da će film toliko trajati.“

 

Back
Top