LiveAndLetNik
Ističe se
- Poruka
- 2.232
Osecam se pomalo glupo dok otvaram ovu temu, ali jednostavno mislim da ce mi biti mnogo lakse ukoliko problem podelim sa vama.
Zapravo, sve je pocelo pre otprilike mesec dana kada sam bio prehladjen. Opstepoznato je da, za vreme "bolovanja" bivamo usporeni, kako fizicki, tako i psihicki, pa sam mislio da je to normalno. Ali, kada je sve proslo, i dalje sam bio "osamucen", a to sam takodje i danas. Tu osamucenost pripisujem donekle slabom i nekvalitetnom spavanju (u periodu od 5h ujutru do 3-4h popodne), slabijoj ishrani, slabijem kontaktu sa ljudima, tj. spoljasnjom okolinom, ali takodje i nedovoljnim citanjem knjiga, jer sam preokupiran nekim drugim stvarima, a muskarac, u ovom slucaju mladic od 20-ak godina, jednostavno nema vremena za citanje.
Pored toga, kao da se mucim prilikom sastavljanja recenice, zbunjujem se, misao mi se u trenutku izgubi, a ja kao da odlutam, pa se u delicu milisekunde trznem i vratim.
Poceo sam pomalo da citam knjige. Procitao sam "Cujte Srbi!" dr Arcibalda Rajsa, upravo citam "Godina prodje, dan nikad" Zarka Lausevica, a imam u planu da procitam "Hazarski recnik" M. Pavica. Koliko sam bio zbunjen, na momente i "prolupao" govori cinjenica da sam bio primoran da procitam Recnik jezickih nedoumica Ivana Klajna, jer sam neke najosnovnije pojmove zaboravio, ili sam se prilikom nekog dopisivanja sa nekim, plasio da ne pogresim...
Ne znam kako da skrenem misli sa ovog problema koji me jednostavno mnogo koci, usporava, uliva mi neku dozu straha od diskusije sa nekim, stvara mi manjak samopouzdanja, da ne kazem ubija. Da nesreca bude veca, doza depresije u meni zbog pauzirane godine, lose finansijske situacije u porodici, ali podjedanko lose i na ljubavnom planu (sto je mozda od najveceg znacaja, pogotovo za ove godine), dodatno me koci, usporava, jos vise baca pod noge i gazi.
Sta raditi? Na sta se posebno fokusirati?
Zapravo, sve je pocelo pre otprilike mesec dana kada sam bio prehladjen. Opstepoznato je da, za vreme "bolovanja" bivamo usporeni, kako fizicki, tako i psihicki, pa sam mislio da je to normalno. Ali, kada je sve proslo, i dalje sam bio "osamucen", a to sam takodje i danas. Tu osamucenost pripisujem donekle slabom i nekvalitetnom spavanju (u periodu od 5h ujutru do 3-4h popodne), slabijoj ishrani, slabijem kontaktu sa ljudima, tj. spoljasnjom okolinom, ali takodje i nedovoljnim citanjem knjiga, jer sam preokupiran nekim drugim stvarima, a muskarac, u ovom slucaju mladic od 20-ak godina, jednostavno nema vremena za citanje.
Pored toga, kao da se mucim prilikom sastavljanja recenice, zbunjujem se, misao mi se u trenutku izgubi, a ja kao da odlutam, pa se u delicu milisekunde trznem i vratim.
Poceo sam pomalo da citam knjige. Procitao sam "Cujte Srbi!" dr Arcibalda Rajsa, upravo citam "Godina prodje, dan nikad" Zarka Lausevica, a imam u planu da procitam "Hazarski recnik" M. Pavica. Koliko sam bio zbunjen, na momente i "prolupao" govori cinjenica da sam bio primoran da procitam Recnik jezickih nedoumica Ivana Klajna, jer sam neke najosnovnije pojmove zaboravio, ili sam se prilikom nekog dopisivanja sa nekim, plasio da ne pogresim...
Ne znam kako da skrenem misli sa ovog problema koji me jednostavno mnogo koci, usporava, uliva mi neku dozu straha od diskusije sa nekim, stvara mi manjak samopouzdanja, da ne kazem ubija. Da nesreca bude veca, doza depresije u meni zbog pauzirane godine, lose finansijske situacije u porodici, ali podjedanko lose i na ljubavnom planu (sto je mozda od najveceg znacaja, pogotovo za ove godine), dodatno me koci, usporava, jos vise baca pod noge i gazi.
Sta raditi? Na sta se posebno fokusirati?
