Blog - Mačka u praznom stanu

1.JPG


"Šta ima više da se radi.
Da se spava, da se čeka"


Ovaj blog u suštini nije za čitanje. Neće tu biti ni lepih priča, ni lepih pesama.
Pišem ovde zato što bi trebalo nekome da govorim, a ne mogu nikome.

Pesma koju sam odabrala za naslov bloga, odakle su i ova prva dva stiha, govori o emocijama onih koji ostanu i redovno bi me rasplakala u prošlosti, čak i pre nego što je mačor sa slike uginuo. Njegova smrt je bila prva smrt bliskog bića sa kojom sam se suočila kao odrasla osoba.
Sada je potrebno suočavanje sa mnogo ozbiljnijim gubitkom.
Zato eto i ovaj blog.
 
"Nešto ovde više ne počinje
u svoje uobičajeno vreme.
Nešto se ovde ne odvija
kako treba.
Neko je ovde bio i bio,
a zatim odjednom iščezao
i uporno ga nema."


Znaš već da ćeš se pitati da li si mogla više, da li si mogla bolje. Da li je doktorka lagala ili ti nisi htela da čuješ istinu?
Ono što ne znaš i što ti niko nije rekao, što nigde nisi pročitala je da nećeš moći da objasniš zašto je taj bol toliko sveobuhvatan.

Moja majka je izgubila oca pre 9 godina. Po njenim rečima, on je bio divan tata i bilo je najnormalnije što ga je volela. Bio je njen zaštitnik i oslonac u životu, nežan i brižan. Nije bilo dileme da su njene suze opravdane.

Moj otac je bio dečak, ponekad sebičan, uvek nezreo. Nije umeo da štiti ni sebe, ni mene. Da li onda imam pravo da plačem?

Smrt je toliko konačna. Ne postoji ništa toliko definitivno, nijedan kraj nije toliko vulgarno eksplicitan kao ta humka kad se završi obred.
 

Back
Top