Pozdrav svima. Želio bih da počnemo ovu priču iz početka. Ali prije toga, da vam se predstavim. Ja sam Thomas Lom. Ali me slobodno zovite Tom. Imam 26 godina. Volim da upoznajem nove ljude. A kada ih upoznam, volim da se napijem sa njima. Šta da vam kažem, pored ljudi, jedino u alkoholu mogu da nađem pogled koji mi je potreban. Nemam ni jednu dugu vezu iza sebe. Najduža je trajala 323 sata. Ajde preračunajte, koliko je to. U ljubav ne vjerujem. Ali, ko zna, kažu svi, možda se i ja zaljubim. Ja kažem, možda, ali ne. Ne znam ja šta je to. Ne više. Od prijatelja, imam dva brata, sa kojima živim i povremene prijatelje, sa kojima pijem. Znate ono novo mjesto što je otvoreno, tu blizu centra, e tu me možete naći. Radnim danima radim, a vikendima uživam. A vi, kako ste? Jeste li se umorili? Sjednite malo i odmorite se uz čitanje. Sada ću vam ispričati šta mi se desilo. Kako sam se pokajao zbog jedne svoje odluke. Ali ovo nisam nikome rekao. Zato nemojte puno širiti priču okolo. Uredu? Obećajte mi. Hvala.
Jedne nedelje, prije više-manje godinu dana, ustao sam prilično rano, oko podne. To je odveć rano za moje standarde. Ni sam ne znam kako ni zašto, ali sam osjetio da moram da odem iz grada. Nasuo sam pun rezervoar goriva (taman je opet poskupilo) i odvezao se. Nije me bolila glava od pića, nije mi se spavalo iako je iza mene bila jedna duga, neprospavana noć. Ne znam kuda sam išao, koliko brzo sam vozio ni koliko dugo sam vozio. Ali sam znao da sam bliže. Nisam osjećao ni glad ni žeđ. U jednom trenutku sam stao. Izašao sam iz automobila, pogledao oko sebe. Bio sam na nekoj planini. Kakav pogled se pružao sa tog mjesta gdje sam stajao. Nikada ranije nisam primjetio koliko lijepa priroda može biti. U daljini su bile velike kamene planine. Plivale su u magli. A vrhovi su se stidljivo krili iza oblaka. Planine su izgledale kao ogromne stepenice do raja. Osjetio sam potrebu da poletim. Imao sam osjećaj da sam samo jedna nebitna nula ili jedinica u cijelom operativnom sistemu ovoga svijeta. Da niko neće primjetiti ako me ne bude bilo. Ali to nije važno, jer konačno stojim tu, na rubu litice, bez maske, potpuno otvoren prema nepoznatom, ali ne osjećam se ranjvim. Govorili su, da ako se otvorim, da ću biti ranjiv, da neću izdržati. Zato sam gradio zidove oko sebe, skrivao se iza maski. A pogledajte me sad. Po prvi put dišem punim plućima. Po prvi put gledam bez trunke straha i bez i jedne maske. Sada mogu sve. Ali u gradu... e to je već džungla. Tu mi ne bi bilo spasa. Ne ovako otvorenom. Ta me misao trznu iz ovog prelijepog sna o bezbrižnosti. Zato nastavih dalje. Osjećao sam da sam blizu, ali nisam znao gdje je to gdje idem. Usporih malo. Sve sam bliže. Odjednom, kao da se stvori ispred mene, neko malo selo. Izgledalo je kao iz bajki. Kuće sa prelijepim baštama. U centru je bio park sa bunarom na sredini. Nije bilo ni centa asfalta. Sve je odisalo nekim mirom. Nekom nepoznatom energijom, koju sam osjetio gledajući planine u daljini. Duž cijelog sela je prolazila mala rijeka. Ne znam kako izgleda raj, ali bi ovo sasvim odgovaralo. Nisam htio da automobilom kvarim ovo idilu, zato se parkirah pored puta, a selu priđoh pješke. Umio sam se na rijeci i napio sam se vode.
Na vratima jedne kuće stajala je starica. Imala je mirne oči, koje su gledale u daljinu. Ona je znala svrhu života. Vidjelo se to u njenim očima, koje se naziru na mudrom, naboranom licu. Zovnu me u kuću i ponudi mi da jedem. Do tada nisam osjećao glad, ali onda, naglo ogladnih. Na trpezi je bilo svega. Mesa, sira, mlijeka, hljeba. Po tri vrste od svakog jela. Za pet minuta sam pojeo sve sa stola. Gdje mi je sve stalo? Ko zna. Ta količina hrane bi mi bila dovoljna za mjesec dana. A ja je pojedoh za tili čas. Zahvalih se i izađoh napolje. Svi su stajali na vratima svojih kuća i mahali mi. Ne znam kako su me pozdravljali, da li kao sebi jednakoga ili kao boljeg ili goreg od njih. Ali su svi mahali. Kao da me znaju cijeli život. A i ja, kao da ih znam već dugi niz godina. I svi su pokazivali na park sa bunarom. Tu je neko sjedio. Prišao sam. Eee... Kako je lijepa bila. Ma ni jedna nije imala taj sjaj u očima, taj vjetar u kosi. A kada je ustala i prohodala... to je izgledalo kao san. Kao da lebdi, a ne labdi. Izgledala je kao vodopad. Oči su bile prozirno plave. Očaravajuće. Dovoljan je bio jedan pogled i već sam bio opčinjen. Sad znam šta je to ljubav na prvi pogled. Da li je to moguće, zaljubio sam se. Rekla mi je kako se zove, ali ja sam zapamtio samo njene plave oči. Pričali smo, šetali, gledali ptice kako prolijeću. Ne znam da li je vrijeme letilo ili je stalo. Ali znam da sam bio na sedmom nebu.
Tu sam shvatio. Mislio sam da sam najpametniji i da uživam u životu. Ali gradski život, pijanke, nebitne veze, sve je bilo upravo to, nebitno. Poželio sam da ostanem ovdje do kraja života. Hm... Zašto ne? Pa da. Ostaću. Ne mogu da vjerujem da sam sada trebao da mamuram, kao i obično, a ja neobično proživljavam najljepše trenutke svoga života. Na kraju dana, kada latice zatvoriše svoje prozore, ona mi reče:
Sada me slušaj pažljivo. Imaš sedam dana da se odlučiš. Da li ćeš da ostaneš ovdje sa nama, ili ćeš da se vratiš u svijet u kojem si navikao da živiš. Ali pazi, ako odlučiš da ostaneš, nikada više nećeš moći da se vratiš kući. Pak, čim odeš odavde, nećeš nas više nikad naći. Zato razmisli, ovo ti je velika prekretnica. Poklon za tvoj 27. rođendan. Kad odlučiš, nema povratka, ni kajanja.
Pa tu nije bilo dileme. Želim da ostanem. Htjedoh odmah da joj kažem svoju odluku, ali ona reče da dobro razmislim. Pitao sam je da li bi možda htjela da pođe sa mnom u grad. Ona reče da je vezana za ovo mjesto i da ga neće napustiti, nikada. A ja, lako bih napustio sve. Bezciljni posao, kvaziprijatelje, sve, osim braće svoje. Zato odlučih da se druge noći iskradem i pozdravim sa braćom i kažem im šta je u pitanju. LJUBAV! Drugi dan je, takođe, bio fenomenalan. Ne mogu da se sjetim kako je protekao, ali se sjećam topline oko srca. Osjećao sam ljubav. Cijeli dan. Došla je i ta druga noć.
Iskrao sam se iz sela. Došao sam do automobila. Pogledao sam nadole ka selu okupanom mjesečinom. Rijeka se presijavala. Krenuh svojoj kući. Ali odmah začuh njen glas koji mi govori da je neću više nikad vidjeti. Zaustavim se. Izađem iz automobila, kad tamo nema ničega. Spustim se dole brže-bolje. Nađem samo rijeku. Ničega nije bilo. U trenutku osjetih ogromnu prazninu. Uzdahnuh duboko. Još pet dana sam sjedio i čekao da se cijelo selo vrati. Ili barem ona. Ali nisu se vratili. Pokajao sam se što sam otišao na tih pet minuta. Ali, ja ću morati da živim sa tim do kraja života. Zato nikome ne govorim da se kajem u vezi bilo čega. Nakon sedam dana, baš kao što je rekla, vratio sam se kući. Nikome nisam rekao šta mi se desilo.
Prošla je godina dana od tada. Svake nedelje idem u gradski park. Sjedim pored fontane. Zagledam se u daljinu i zamišljam nju kraj sebe. Ali nje nema. Eh, da sam znao da ću biti ovako prazan, ne bih je ispuštao iz vida, a kamoli otišao iz sela. Kad bi znali kakve će posljedice naši postupci imati, mnogo stvari bi radili drugačije. Ali tiho, nemojte nikome da kažete da se kajem zbog bilo čega. Hvala.
Jedne nedelje, prije više-manje godinu dana, ustao sam prilično rano, oko podne. To je odveć rano za moje standarde. Ni sam ne znam kako ni zašto, ali sam osjetio da moram da odem iz grada. Nasuo sam pun rezervoar goriva (taman je opet poskupilo) i odvezao se. Nije me bolila glava od pića, nije mi se spavalo iako je iza mene bila jedna duga, neprospavana noć. Ne znam kuda sam išao, koliko brzo sam vozio ni koliko dugo sam vozio. Ali sam znao da sam bliže. Nisam osjećao ni glad ni žeđ. U jednom trenutku sam stao. Izašao sam iz automobila, pogledao oko sebe. Bio sam na nekoj planini. Kakav pogled se pružao sa tog mjesta gdje sam stajao. Nikada ranije nisam primjetio koliko lijepa priroda može biti. U daljini su bile velike kamene planine. Plivale su u magli. A vrhovi su se stidljivo krili iza oblaka. Planine su izgledale kao ogromne stepenice do raja. Osjetio sam potrebu da poletim. Imao sam osjećaj da sam samo jedna nebitna nula ili jedinica u cijelom operativnom sistemu ovoga svijeta. Da niko neće primjetiti ako me ne bude bilo. Ali to nije važno, jer konačno stojim tu, na rubu litice, bez maske, potpuno otvoren prema nepoznatom, ali ne osjećam se ranjvim. Govorili su, da ako se otvorim, da ću biti ranjiv, da neću izdržati. Zato sam gradio zidove oko sebe, skrivao se iza maski. A pogledajte me sad. Po prvi put dišem punim plućima. Po prvi put gledam bez trunke straha i bez i jedne maske. Sada mogu sve. Ali u gradu... e to je već džungla. Tu mi ne bi bilo spasa. Ne ovako otvorenom. Ta me misao trznu iz ovog prelijepog sna o bezbrižnosti. Zato nastavih dalje. Osjećao sam da sam blizu, ali nisam znao gdje je to gdje idem. Usporih malo. Sve sam bliže. Odjednom, kao da se stvori ispred mene, neko malo selo. Izgledalo je kao iz bajki. Kuće sa prelijepim baštama. U centru je bio park sa bunarom na sredini. Nije bilo ni centa asfalta. Sve je odisalo nekim mirom. Nekom nepoznatom energijom, koju sam osjetio gledajući planine u daljini. Duž cijelog sela je prolazila mala rijeka. Ne znam kako izgleda raj, ali bi ovo sasvim odgovaralo. Nisam htio da automobilom kvarim ovo idilu, zato se parkirah pored puta, a selu priđoh pješke. Umio sam se na rijeci i napio sam se vode.
Na vratima jedne kuće stajala je starica. Imala je mirne oči, koje su gledale u daljinu. Ona je znala svrhu života. Vidjelo se to u njenim očima, koje se naziru na mudrom, naboranom licu. Zovnu me u kuću i ponudi mi da jedem. Do tada nisam osjećao glad, ali onda, naglo ogladnih. Na trpezi je bilo svega. Mesa, sira, mlijeka, hljeba. Po tri vrste od svakog jela. Za pet minuta sam pojeo sve sa stola. Gdje mi je sve stalo? Ko zna. Ta količina hrane bi mi bila dovoljna za mjesec dana. A ja je pojedoh za tili čas. Zahvalih se i izađoh napolje. Svi su stajali na vratima svojih kuća i mahali mi. Ne znam kako su me pozdravljali, da li kao sebi jednakoga ili kao boljeg ili goreg od njih. Ali su svi mahali. Kao da me znaju cijeli život. A i ja, kao da ih znam već dugi niz godina. I svi su pokazivali na park sa bunarom. Tu je neko sjedio. Prišao sam. Eee... Kako je lijepa bila. Ma ni jedna nije imala taj sjaj u očima, taj vjetar u kosi. A kada je ustala i prohodala... to je izgledalo kao san. Kao da lebdi, a ne labdi. Izgledala je kao vodopad. Oči su bile prozirno plave. Očaravajuće. Dovoljan je bio jedan pogled i već sam bio opčinjen. Sad znam šta je to ljubav na prvi pogled. Da li je to moguće, zaljubio sam se. Rekla mi je kako se zove, ali ja sam zapamtio samo njene plave oči. Pričali smo, šetali, gledali ptice kako prolijeću. Ne znam da li je vrijeme letilo ili je stalo. Ali znam da sam bio na sedmom nebu.
Tu sam shvatio. Mislio sam da sam najpametniji i da uživam u životu. Ali gradski život, pijanke, nebitne veze, sve je bilo upravo to, nebitno. Poželio sam da ostanem ovdje do kraja života. Hm... Zašto ne? Pa da. Ostaću. Ne mogu da vjerujem da sam sada trebao da mamuram, kao i obično, a ja neobično proživljavam najljepše trenutke svoga života. Na kraju dana, kada latice zatvoriše svoje prozore, ona mi reče:
Sada me slušaj pažljivo. Imaš sedam dana da se odlučiš. Da li ćeš da ostaneš ovdje sa nama, ili ćeš da se vratiš u svijet u kojem si navikao da živiš. Ali pazi, ako odlučiš da ostaneš, nikada više nećeš moći da se vratiš kući. Pak, čim odeš odavde, nećeš nas više nikad naći. Zato razmisli, ovo ti je velika prekretnica. Poklon za tvoj 27. rođendan. Kad odlučiš, nema povratka, ni kajanja.
Pa tu nije bilo dileme. Želim da ostanem. Htjedoh odmah da joj kažem svoju odluku, ali ona reče da dobro razmislim. Pitao sam je da li bi možda htjela da pođe sa mnom u grad. Ona reče da je vezana za ovo mjesto i da ga neće napustiti, nikada. A ja, lako bih napustio sve. Bezciljni posao, kvaziprijatelje, sve, osim braće svoje. Zato odlučih da se druge noći iskradem i pozdravim sa braćom i kažem im šta je u pitanju. LJUBAV! Drugi dan je, takođe, bio fenomenalan. Ne mogu da se sjetim kako je protekao, ali se sjećam topline oko srca. Osjećao sam ljubav. Cijeli dan. Došla je i ta druga noć.
Iskrao sam se iz sela. Došao sam do automobila. Pogledao sam nadole ka selu okupanom mjesečinom. Rijeka se presijavala. Krenuh svojoj kući. Ali odmah začuh njen glas koji mi govori da je neću više nikad vidjeti. Zaustavim se. Izađem iz automobila, kad tamo nema ničega. Spustim se dole brže-bolje. Nađem samo rijeku. Ničega nije bilo. U trenutku osjetih ogromnu prazninu. Uzdahnuh duboko. Još pet dana sam sjedio i čekao da se cijelo selo vrati. Ili barem ona. Ali nisu se vratili. Pokajao sam se što sam otišao na tih pet minuta. Ali, ja ću morati da živim sa tim do kraja života. Zato nikome ne govorim da se kajem u vezi bilo čega. Nakon sedam dana, baš kao što je rekla, vratio sam se kući. Nikome nisam rekao šta mi se desilo.
Prošla je godina dana od tada. Svake nedelje idem u gradski park. Sjedim pored fontane. Zagledam se u daljinu i zamišljam nju kraj sebe. Ali nje nema. Eh, da sam znao da ću biti ovako prazan, ne bih je ispuštao iz vida, a kamoli otišao iz sela. Kad bi znali kakve će posljedice naši postupci imati, mnogo stvari bi radili drugačije. Ali tiho, nemojte nikome da kažete da se kajem zbog bilo čega. Hvala.
