...bez straha i hladnoće...

...granica je svjedok
a jutro tješenje
dok sumrak
uzaludno snuje volju
da mi pogled zatamni
i ćutanje omete
sve dosege
bezgraničnog trajanja
i polja pokradenog
da se ozeleni
da se samozasije
kad nada stane
i čeona bora zasadi početak
žutila
na grani borovoj
...i opet će miris
na drage mi grane pasti
i opet sam pored vuka
i snijega
ne isprepadan
i neozebao...
 
Strah i hladnoća
u čeonoj bori stanuju
i ne daju da lepo i drago
u misao i oko dodje
Duh i dušu zarobljene u ledu svog stana drže
Svu toplinu njihovu čeone bore sprže
Kad bora grč svoj popusti
Onda će duhu i duši let njihov da dopusti.
 

Back
Top