....i praznina...tupi i cvili u glavi, kao da se valovi sudaraju o stijenke moje duše...nije to praznina nećim izazvana, nije to zbog nekog lošeg iskustva...to je ona glupa praznina....koja već godinama stoji kao jama, kao prazne očne duplje..kao mrak...duboka, crna praznina, ničim izazvana ili svačima izazvana...nije čak ni da se žalim, niti da cvilim što je tako...to je jednostavno status nepromijenjenosti, koji već godinama taloži čestice prašine i stvara svoju baršunastu koru oko moje duše...
nisam čak ni tužna previše a pitam se, trebam li biti...čak ni suza mi ne klizi niz lice...samo kiše se slijevaju s jeseni, niz gole ulice moje duše...ajme, koliko kiše je izlilo moje srce i nikako da stane...pa , ovdje je stalno jesen...ustoličila se i ne odlazi, kao da je našla svoje prirodno stanište i pušta korjenje....zauvijek...
nisam čak ni tužna previše a pitam se, trebam li biti...čak ni suza mi ne klizi niz lice...samo kiše se slijevaju s jeseni, niz gole ulice moje duše...ajme, koliko kiše je izlilo moje srce i nikako da stane...pa , ovdje je stalno jesen...ustoličila se i ne odlazi, kao da je našla svoje prirodno stanište i pušta korjenje....zauvijek...
