Bez happy end-a

Zagrljaj nije govorio o kraju.
Niti su reci kazivale odlaske.
Sve je slicilo novom pocetku,
a bol na sopstvene prolaske.

Sam mrak nam nije mogao nista,
ruke su se prepoznavale.
Kud se sakrio "happy end"
dok su usne nadu davale?

Pognuti nosevi, od zelje i od stida,
dirali su nasu zadnju sansu.
Dugo smo se tiskali do zida!
Nacinili nevaznu romansu.

Lica su u noci umirala krisom,
osmesima nikad blize, a ni dalje.
Ne daj, Boze, ovu ljubav nikom.
Nit' je bilo vise. Nit' je bilo manje.

Pomislila sam da se samo sneg otopio,
dok cekamo opet stara jutra.
A sve se zapravo drukcije dogodilo,
pa nismo vise postojali sutra.

Zatvaram oci da se setim cega,
pa podignem natopljene kapke.
U koju si kutiju svog oklopnog tela
zatrpao kljuc za prave rastanke?
 
Млого ме овде подсећаш на Раичковића. Изузетно ти је леп стил, са толико јасноће уобличене с тако мало речи - поезија суштине, али то сам већ једном раније рекао. Дивно!
 

Back
Top