Besmislena pesma

Besmislena pesma

Na kraju, šta kazati

smiraju dana u odlasku?

Zatvoriti oči i pogledati

u dubinu proteklog vremena.

Tražiti sliku koja ostavlja

najdublji trag, tuge ili sreće.

Olistale grane i nadu očekivati

u pupoljcima napupelim.

Raširiti ruke, zamisliti pticu,

misli pustiti da lutaju.

Tišinu slušati, melodiju disanja,

treptaj umiriti, u odjeku živeti.

Polako kapke otškrinuti, pustiti

svetlo da bljesne, kao munja.

Gromoglasno se nasmejati,

sebi, u brk skresati istinu.

Bez odgovora ostaviti sagovornika,

okrenuti list, i otići u nepoznato.

Oprostiti nezaboravu na sećanjima,

ćutati, na kraju, čemu reči izgovarati?