Nikita Kulganov
Buduća legenda
- Poruka
- 37.589
Bekim Fehmiju: Od teškog detinjstva do holivudskih visina!
Za razliku od njegovog poslovnog života koji mu je istovremeno donosio sreću i tugu, svakodnevica pored supruge i koleginice Branke Petrić i sinova Uliksa i Hedona, pričinjavala mu je radost do kraja života
Kada je maturirao u prizrenskoj gimnaziji, Bekim se preselio u Beograd, gde je studirao Fakultet dramskih umetnosti od 1956. do 1960. godine, u klasi profesora Mate Miloševića.
Na glumu su ga primili iz prvog pokušaja, pošto je pre toga bio član Oblasnog pozorišta u Prizrenu, ali pošto je govorio isključivo albanski jezik, uslov je bio da nauči srpsko-hrvatski, što je on ubrzo i učinio. Bio je izuzetno talentovan, a profesor Milan Đurić stalno ga je bodrio da napreduje i bude što bolji, a Bekim ga je bespogovorno slušao. Međutim, odlukom političara, a najverovatnije zbog aktivnosti njegovo oca, na samom početku bila mu je oduzeta stipendija Prištinskog pozorišta.
Snimio je mnoštvo filmova i bio prvi kosovski Albanac koji je postao pozorišni i filmski glumac. Imao je niz uloga koje su promenile istoriju kinematografije Jugoslavije i ostavio je neizbrisiv trag svojim rolama u inostranstvu.
Njegove kultne uloge u filmovima: Specijalno vaspitanje, Skupljači perja, The Odyssey, Black Sunday, Hot Years, The Deserter i Roj, ostaće zapamćene kao umetnička ostvarenja koja su zauvek promenila sedmu umetnost.
Nakon odigrane uloge Belog Bore na romskom jeziku, bio je veoma tražen od strane inostranih režisera, uključujući i one američke. Na balkanalskoj proslavi, u proleće 1967. godine, u hotelu Martinez u Kanu, nakon što su Skupljači perja osvojili Zlatnu palmu, dok su na račun beogradskog producenta Avala filma tekli potoci najskupljeg šampanjca i služile se najprobranije delicije od kavijara do lastavičjega gnezda, Bekim je sa Oliverom Vučo bio najblistavija zvezda.
Svetske novine objavile su fotografiju kako mladi glumac na plaži u naručju nosi neprikosnovenu holivudsku divu Širli Meklejn za koju su verovali da je njegova izabranica. Usred slavlja, Bekimu je tada prišao producent Dino de Laurentis i ponudio mu naslovnu ulogu u spektakularnoj televizijskoj seriji Odisej.
Slavni Italijan, pred kojim su drhtale i najplaćenije zvezde i nenaviknut da mu protivureče, nije verovao da dojučerašnji anonimus sa Balkana ne prihvata njegovu visoku novčanu ponudu i traži još veći honorar.
Kosmičku popularnost Fehmiju je stekao ulogom diplomate u ostvarenju Avanturist, a premijera tog filma prvi put u istoriji bila je upriličena na 10.000 metara visine, u džambo džetu na liniji od Londona do Los Anđelesa. Ipak, kritike su bile nemilosrdne i srušile su Bekimove snove o karijeri u Holivudu, ali zbog toga za njim nimalo nije opala potražnja u Italiji, u kojoj je odradio sijaset filmova i TV serija.
Poslednja je bila o Džingis-kanu 1992. godine u režiji uglednog Kena Anekina. U svojoj međunarodnoj karijeri nastupao je sa brojnim filmskim zvezdama kao što su Džon Hjuston, Ava Gardner, Šarl Aznavur, Irena Papas, Klaudija Kardinale, Olivija de Hevilend, Robert Šo, Fernando Rej, Dirk Bogard i Kendis Bergen.
Igrao je na srpsko-hrvatskom, albanskom, španskom, engleskom, francuskom, italijanskom i makedonskom jeziku. Bio je jedini glumac iz istočnoevropskih zemalja koji je na Zapadu snimao više od dvadeset godina.
Ipak, u znak protesta zbog antialbanske propagande koja je bila sve prisutnija u zemlji koju je podrazumevao za svoju, 1987. godine demonstrativno je napustio pozorište. U tom periodu odlučio se na doživotno ćutanje i za medije, zbog čega su ga najuticajniji novinari praktično molili da makar nakratko prekrši dato obećenje. Međutim, ostao je dosledan do smrti u svom stavu jer se po njegovom mišljenju mržnja između dva naroda iz godine u godinu sve više produbljivala.
Bekimova ljubav sa Brankom bila je poput najlepše filmske priče. On i tadašnja glumačka početnica, koja je 1967. godine debitovala u Ateljeu 212, igrali su supružnike u predstavi Jaje i mada su se kradomice posmatrali, ipak nisu otpočeli vezu. Međutim, sudbina je htela da ih reditelj Jakov Lind već sledeće godine ponovo zajedno angažuje i tokom snimanja u Opatiji rasplamsavanje emocija više ništa nije moglo da obuzda.
Ljubav između ovo dvoje vrsnih umetnika trajala je sve do smrti doajena jugoslovenske kinematografije koji je tragično okončao život 15. juna 2010. oko četiri sata po podne u svom stanu u beogradskom naselju Zvezdara, gde je živeo sa suprugom.
Slavni Beli Bora, prema navodima policije, izvršio je samoubistvo, budući da je pored njegovog beživotnog tela pronađen pištolj. Tačni razlozi zbog kojih je došlo da ovog nemilog čina nisu poznati, ali pretpostavlja se da se sedamdesetčetvorogodišnji umetnik na ovako kraj odlučio zbog teške bolesti.
Naime, Bekim je pet meseci pre smrti doživeo moždani udar i preko noći fizički zanemoćao, ali i utonuo u depresiju jer je uvideo da ništa više neće biti kao pre. I dok su njegovi najbliži znali da se bori sa crnim mislima, prijatelji koji ga nisu viđali svaki dan, ostali su u šoku jer je neposredno pre bolesti bio izuzetno vitalan i dobro raspoložen.
Bekim je živeo tiho, ali snažno. U biografiji "Blistavo i strašno" koju je napisao njegov sin Uliks, ispisani su dirljivi redovi o glumčevom teškom odrastanju, stasavanju i uspehu. Njegova životna priča nalik je na briljantno napisan scenario, u kojem bi samo nedostajala njegova razmišljanja s kraja osamdesetih godina kada je izabrao da ostane nem za javnost.
Iza sebe je ostavio dela koja će živeti zauvek i želju da se pesmom, osmehom i talentom pobeđuju nedaće.
Za razliku od njegovog poslovnog života koji mu je istovremeno donosio sreću i tugu, svakodnevica pored supruge i koleginice Branke Petrić i sinova Uliksa i Hedona, pričinjavala mu je radost do kraja života
Kada je maturirao u prizrenskoj gimnaziji, Bekim se preselio u Beograd, gde je studirao Fakultet dramskih umetnosti od 1956. do 1960. godine, u klasi profesora Mate Miloševića.
Na glumu su ga primili iz prvog pokušaja, pošto je pre toga bio član Oblasnog pozorišta u Prizrenu, ali pošto je govorio isključivo albanski jezik, uslov je bio da nauči srpsko-hrvatski, što je on ubrzo i učinio. Bio je izuzetno talentovan, a profesor Milan Đurić stalno ga je bodrio da napreduje i bude što bolji, a Bekim ga je bespogovorno slušao. Međutim, odlukom političara, a najverovatnije zbog aktivnosti njegovo oca, na samom početku bila mu je oduzeta stipendija Prištinskog pozorišta.
Snimio je mnoštvo filmova i bio prvi kosovski Albanac koji je postao pozorišni i filmski glumac. Imao je niz uloga koje su promenile istoriju kinematografije Jugoslavije i ostavio je neizbrisiv trag svojim rolama u inostranstvu.
Njegove kultne uloge u filmovima: Specijalno vaspitanje, Skupljači perja, The Odyssey, Black Sunday, Hot Years, The Deserter i Roj, ostaće zapamćene kao umetnička ostvarenja koja su zauvek promenila sedmu umetnost.
Nakon odigrane uloge Belog Bore na romskom jeziku, bio je veoma tražen od strane inostranih režisera, uključujući i one američke. Na balkanalskoj proslavi, u proleće 1967. godine, u hotelu Martinez u Kanu, nakon što su Skupljači perja osvojili Zlatnu palmu, dok su na račun beogradskog producenta Avala filma tekli potoci najskupljeg šampanjca i služile se najprobranije delicije od kavijara do lastavičjega gnezda, Bekim je sa Oliverom Vučo bio najblistavija zvezda.
Svetske novine objavile su fotografiju kako mladi glumac na plaži u naručju nosi neprikosnovenu holivudsku divu Širli Meklejn za koju su verovali da je njegova izabranica. Usred slavlja, Bekimu je tada prišao producent Dino de Laurentis i ponudio mu naslovnu ulogu u spektakularnoj televizijskoj seriji Odisej.
Slavni Italijan, pred kojim su drhtale i najplaćenije zvezde i nenaviknut da mu protivureče, nije verovao da dojučerašnji anonimus sa Balkana ne prihvata njegovu visoku novčanu ponudu i traži još veći honorar.
Kosmičku popularnost Fehmiju je stekao ulogom diplomate u ostvarenju Avanturist, a premijera tog filma prvi put u istoriji bila je upriličena na 10.000 metara visine, u džambo džetu na liniji od Londona do Los Anđelesa. Ipak, kritike su bile nemilosrdne i srušile su Bekimove snove o karijeri u Holivudu, ali zbog toga za njim nimalo nije opala potražnja u Italiji, u kojoj je odradio sijaset filmova i TV serija.
Poslednja je bila o Džingis-kanu 1992. godine u režiji uglednog Kena Anekina. U svojoj međunarodnoj karijeri nastupao je sa brojnim filmskim zvezdama kao što su Džon Hjuston, Ava Gardner, Šarl Aznavur, Irena Papas, Klaudija Kardinale, Olivija de Hevilend, Robert Šo, Fernando Rej, Dirk Bogard i Kendis Bergen.
Igrao je na srpsko-hrvatskom, albanskom, španskom, engleskom, francuskom, italijanskom i makedonskom jeziku. Bio je jedini glumac iz istočnoevropskih zemalja koji je na Zapadu snimao više od dvadeset godina.
Ipak, u znak protesta zbog antialbanske propagande koja je bila sve prisutnija u zemlji koju je podrazumevao za svoju, 1987. godine demonstrativno je napustio pozorište. U tom periodu odlučio se na doživotno ćutanje i za medije, zbog čega su ga najuticajniji novinari praktično molili da makar nakratko prekrši dato obećenje. Međutim, ostao je dosledan do smrti u svom stavu jer se po njegovom mišljenju mržnja između dva naroda iz godine u godinu sve više produbljivala.
Bekimova ljubav sa Brankom bila je poput najlepše filmske priče. On i tadašnja glumačka početnica, koja je 1967. godine debitovala u Ateljeu 212, igrali su supružnike u predstavi Jaje i mada su se kradomice posmatrali, ipak nisu otpočeli vezu. Međutim, sudbina je htela da ih reditelj Jakov Lind već sledeće godine ponovo zajedno angažuje i tokom snimanja u Opatiji rasplamsavanje emocija više ništa nije moglo da obuzda.
Ljubav između ovo dvoje vrsnih umetnika trajala je sve do smrti doajena jugoslovenske kinematografije koji je tragično okončao život 15. juna 2010. oko četiri sata po podne u svom stanu u beogradskom naselju Zvezdara, gde je živeo sa suprugom.
Slavni Beli Bora, prema navodima policije, izvršio je samoubistvo, budući da je pored njegovog beživotnog tela pronađen pištolj. Tačni razlozi zbog kojih je došlo da ovog nemilog čina nisu poznati, ali pretpostavlja se da se sedamdesetčetvorogodišnji umetnik na ovako kraj odlučio zbog teške bolesti.
Naime, Bekim je pet meseci pre smrti doživeo moždani udar i preko noći fizički zanemoćao, ali i utonuo u depresiju jer je uvideo da ništa više neće biti kao pre. I dok su njegovi najbliži znali da se bori sa crnim mislima, prijatelji koji ga nisu viđali svaki dan, ostali su u šoku jer je neposredno pre bolesti bio izuzetno vitalan i dobro raspoložen.
Bekim je živeo tiho, ali snažno. U biografiji "Blistavo i strašno" koju je napisao njegov sin Uliks, ispisani su dirljivi redovi o glumčevom teškom odrastanju, stasavanju i uspehu. Njegova životna priča nalik je na briljantno napisan scenario, u kojem bi samo nedostajala njegova razmišljanja s kraja osamdesetih godina kada je izabrao da ostane nem za javnost.
Iza sebe je ostavio dela koja će živeti zauvek i želju da se pesmom, osmehom i talentom pobeđuju nedaće.
