- O čemu razmišljaš kad tako odlutaš, pa ne trepćeš, na moje riječi odgovaraš sa -aha, mhm, biće bolje, svašta...
O čemu misliš, gdje nestaješ, zašto se gubiš? - pita me, nije mu jasno, tako je očito, tako opipljivo, da pruži ruku mogao bi osjetiti obrise, obline, prevoje. Gotovo živo, moje misli, njega, mene, nas zajedno.
- Samo o tebi, uvijek o tebi. - vraćam se u stvarnost, krenem da ga uhvatim za ruku, i shvatam da ga već držim. Gotovo grčevito, kao da se bojim pustiti. A bojim.
- Zar nisam dovoljan prisutan? - u glasu osjećam emocije, na trenutak ponos, jači stisak, drhtaj i poljubac u kosu.
- Naučila sam da, kad nekog voliš, imaš obavezu da mu to kažeš. Nije to obaveza prema njemu ili njoj, nego prema sebi. Pričala sam ti o nezdravim, bolesnim i pogubnim odnosima. Najviše sam patila kad sam voljela a nisam mogla reći. Neuzvraćena ljubav, simpatije i pogled, nisu bolni, vjeruj mi. Ja te volim. Volim te, i prvi put se ne bojim da li ću dobiti odgovor, da li ću biti voljena, da li može bolje od ovoga, često mislim da nema šanse, da si mi dao sebe, prije nego sve tvoje, mene ne zanima da li možeš više da daš, meni je ovo dovoljno.
Meni si ti dovoljan.
Ne pitaj me o čemu razmišljam, jer, na koncu, uvijek si ti. Ne uljepšan, ne idealiziran, ti, takav kakav si. Ti, od glave do pete. - na ivici suza, ranjiva, ogoljena, pričam, ne prekidam, gledam ga, bori se sa sobom.
- Volim i ja tebe. Više od sebe. Više od svake koju sam volio više od sebe. Možeš li zamisliti koliko je to? Ne možeš samo raširiti ruke i reći - jel ovoliko? Nije. Mnogo je više. Mjerna jedinico za ljubav.
Zamisli koliko. -govori, a ja umirem. Od sreće, od tuge. ne, od sreće.
- Eto ti odgovora šta zamišljam kad odlutam. Tebe, kako me voliš. Tebe, kako me ljubiš, iako si tek prije minut prestao. Tebe, kako mi izjavljuješ ljubav. Tebe.
Jer, na koncu, uvijek si ti.
Ti, tebe, te.
- Jednom ću te pitati hoćeš li biti moja žena.
- Aha, mhm. Biće bolje.
O čemu misliš, gdje nestaješ, zašto se gubiš? - pita me, nije mu jasno, tako je očito, tako opipljivo, da pruži ruku mogao bi osjetiti obrise, obline, prevoje. Gotovo živo, moje misli, njega, mene, nas zajedno.
- Samo o tebi, uvijek o tebi. - vraćam se u stvarnost, krenem da ga uhvatim za ruku, i shvatam da ga već držim. Gotovo grčevito, kao da se bojim pustiti. A bojim.
- Zar nisam dovoljan prisutan? - u glasu osjećam emocije, na trenutak ponos, jači stisak, drhtaj i poljubac u kosu.
- Naučila sam da, kad nekog voliš, imaš obavezu da mu to kažeš. Nije to obaveza prema njemu ili njoj, nego prema sebi. Pričala sam ti o nezdravim, bolesnim i pogubnim odnosima. Najviše sam patila kad sam voljela a nisam mogla reći. Neuzvraćena ljubav, simpatije i pogled, nisu bolni, vjeruj mi. Ja te volim. Volim te, i prvi put se ne bojim da li ću dobiti odgovor, da li ću biti voljena, da li može bolje od ovoga, često mislim da nema šanse, da si mi dao sebe, prije nego sve tvoje, mene ne zanima da li možeš više da daš, meni je ovo dovoljno.
Meni si ti dovoljan.
Ne pitaj me o čemu razmišljam, jer, na koncu, uvijek si ti. Ne uljepšan, ne idealiziran, ti, takav kakav si. Ti, od glave do pete. - na ivici suza, ranjiva, ogoljena, pričam, ne prekidam, gledam ga, bori se sa sobom.
- Volim i ja tebe. Više od sebe. Više od svake koju sam volio više od sebe. Možeš li zamisliti koliko je to? Ne možeš samo raširiti ruke i reći - jel ovoliko? Nije. Mnogo je više. Mjerna jedinico za ljubav.
Zamisli koliko. -govori, a ja umirem. Od sreće, od tuge. ne, od sreće.
- Eto ti odgovora šta zamišljam kad odlutam. Tebe, kako me voliš. Tebe, kako me ljubiš, iako si tek prije minut prestao. Tebe, kako mi izjavljuješ ljubav. Tebe.
Jer, na koncu, uvijek si ti.
Ti, tebe, te.
- Jednom ću te pitati hoćeš li biti moja žena.
- Aha, mhm. Biće bolje.
