Nasred' avlije i njene ranim jutrom oprane kaldrme kako Bajramu i dolikuje, opet nas je
dočekala stogodišnja ljepotica, stara bosanska dvospratnica. Za razliku od prošlog posjeta,
kad je bila okružena samo sa saksijama muškatli i hadžibega, ovaj put se još okupala u
mirisu jorgovana koji dopire iz bašte, što se ugnijezdila nešto niže ispod kamene avlije.
Ulazimo u prostrani halvat kuće, u rukama nam kese sa svježim paklamama, kupljenim
u istoj pekari na Bistriku kao i oni ramazanski somuni što onamad ih nosismo za iftar.
To je ono sarajevsko tradicionalno bajramsko pecivo što liči na pogaču, posuto ćurokotom,
a nasred njeg je ona izbočina što je zovu kapom što se za nju djeca za bajramskim doručkom
otimaju.
Bajramujemo se sa domaćinima; muževom sestrom i zetom. Uz svu radost Bajrama, provlači
se tiha bol i sjeta pri pogledu na ćošak, na sećiji gdje nas je uvijek dočekivala nana. Prvi
je Bajram otkako je preselila, a na prozorskoj drvenoj dasci starinskog bosanskog prozora,
tik do mjesta gdje je najćešće sjedila, još uvijek stoji njen musaf iz kojeg je godinama učila.
Bajrami su oduvijek takvi, radosni, a opet prošarani žalom za onima koji više nisu sa nama.
Nakon zajedničkog doručka uz neizbježne paklame, penjemo se uz drvene basamake,
ograđene drvenom ogradom na gornji kat, do suncem obasjane kamarije. To je u stvari
nešto kao natkriveni i zazidani balkon sa mnogo prozora sa kojih se pružio prelijep pogled
na osunčano Sarajevo, od Katedrale i Begove džamije pa sve do Zmajevca pogled doseže.
Sjedamo na male sećije. Kako je Ramazan tek otišao, svi se uželjeli mirisa i okusa
jutarnje kahve, pa muževa sestra ispekla veliku bakrenu džezvu.
- Nisi imala veću!? - dobacuje kroz šalu zet muževoj sestri.
- Imam ja i onu od litra, - smije se ona.
- Mah, mala je i ta, nego ću ti ja donijeti onu sa čaršije, - smije se zet aludirajući na
džinovsku džezvu punu kahve što se dijelila ljetos turistima na Baščaršiji da osjete slast
bosanske kahve. Na stolu se pojaviše i ukusne baklave i ružice bez kojih Bajram nije Bajram,
koje uz smijeh i topli razgovor jedemo. Neko je sa stola uzeo daljinski za TV i ubrzo se
kamarija ispuni pjesmom - "Nek mirišu avlije, nek se svako raduje, širom Bosne ponosne,
nek se zna da Bajram je.."
Nešto poslije,u neka doba začuše se ezani za podne sa mnogobrojnih sarajevskih džamija.
Vakat je da se ide kući. Na samom izlasku iz kuće, muževa sestra mom sinu u džep stavlja
šuškavu novčanicu. Odavno je on veliki za Bajram-banku, ali je i dalje najmlađi u porodici,
pa valjda zato.
Dok se polako penjemo uz usku uličicu do auta, osta' za nama stara bosanska ljepotica
okružena beharima. Osta' i još jedan Bajram za nama.
RiadaT.
dočekala stogodišnja ljepotica, stara bosanska dvospratnica. Za razliku od prošlog posjeta,
kad je bila okružena samo sa saksijama muškatli i hadžibega, ovaj put se još okupala u
mirisu jorgovana koji dopire iz bašte, što se ugnijezdila nešto niže ispod kamene avlije.
Ulazimo u prostrani halvat kuće, u rukama nam kese sa svježim paklamama, kupljenim
u istoj pekari na Bistriku kao i oni ramazanski somuni što onamad ih nosismo za iftar.
To je ono sarajevsko tradicionalno bajramsko pecivo što liči na pogaču, posuto ćurokotom,
a nasred njeg je ona izbočina što je zovu kapom što se za nju djeca za bajramskim doručkom
otimaju.
Bajramujemo se sa domaćinima; muževom sestrom i zetom. Uz svu radost Bajrama, provlači
se tiha bol i sjeta pri pogledu na ćošak, na sećiji gdje nas je uvijek dočekivala nana. Prvi
je Bajram otkako je preselila, a na prozorskoj drvenoj dasci starinskog bosanskog prozora,
tik do mjesta gdje je najćešće sjedila, još uvijek stoji njen musaf iz kojeg je godinama učila.
Bajrami su oduvijek takvi, radosni, a opet prošarani žalom za onima koji više nisu sa nama.
Nakon zajedničkog doručka uz neizbježne paklame, penjemo se uz drvene basamake,
ograđene drvenom ogradom na gornji kat, do suncem obasjane kamarije. To je u stvari
nešto kao natkriveni i zazidani balkon sa mnogo prozora sa kojih se pružio prelijep pogled
na osunčano Sarajevo, od Katedrale i Begove džamije pa sve do Zmajevca pogled doseže.
Sjedamo na male sećije. Kako je Ramazan tek otišao, svi se uželjeli mirisa i okusa
jutarnje kahve, pa muževa sestra ispekla veliku bakrenu džezvu.
- Nisi imala veću!? - dobacuje kroz šalu zet muževoj sestri.
- Imam ja i onu od litra, - smije se ona.
- Mah, mala je i ta, nego ću ti ja donijeti onu sa čaršije, - smije se zet aludirajući na
džinovsku džezvu punu kahve što se dijelila ljetos turistima na Baščaršiji da osjete slast
bosanske kahve. Na stolu se pojaviše i ukusne baklave i ružice bez kojih Bajram nije Bajram,
koje uz smijeh i topli razgovor jedemo. Neko je sa stola uzeo daljinski za TV i ubrzo se
kamarija ispuni pjesmom - "Nek mirišu avlije, nek se svako raduje, širom Bosne ponosne,
nek se zna da Bajram je.."
Nešto poslije,u neka doba začuše se ezani za podne sa mnogobrojnih sarajevskih džamija.
Vakat je da se ide kući. Na samom izlasku iz kuće, muževa sestra mom sinu u džep stavlja
šuškavu novčanicu. Odavno je on veliki za Bajram-banku, ali je i dalje najmlađi u porodici,
pa valjda zato.
Dok se polako penjemo uz usku uličicu do auta, osta' za nama stara bosanska ljepotica
okružena beharima. Osta' i još jedan Bajram za nama.
RiadaT.
Poslednja izmena:
