Najviše konfuzije sam joj unosila pokušavajući da ulepšam svet i prikažem ga ružičastim.
To otprilike ovako ide.
Ima strah od bubica, mušica, uobičajeni razvojni strahovi, ali stvarno se prestravi. Prvo pokušam da joj učinim bubice simpatičnim i pričam da je bubica beba, izgubila se kod nas na zidu, traži mamu, sad će da izađe kad vidi da je ovde kod nas nema. Kad to ne daje rezultate dam joj pecu da ubije bubicu i tako vidi da ima kontrolu nad situacijom. To konačno upali i nakon nekog vremena kad vidi bubicu kaže sama - vidi bubicu, to je beba bubica, traži mamu. Mama će da joj dođe i... mi ćemo da je ubijemo.

Zanemim, blago rečeno. Ona sva zbunjena. Da li da se upuštam u objašnjenje da insekti rađaju po sto tih jajašca i da su bebe bube odmah prepuštene same sebi ili da ćutim.
Ili u basnama kad najednom posle sto basni sa hepiendom, naiđe jedna u kojoj vuk ipak pojede slatko jagnje, sa sve iliustracijom preslatkog uplašenog jagnjeta. Ili kad treba objasniti da je piletina koju jedemo, khm, kokoška, prava, ali zaklana. Ona kaže nijeeee. Ja ne znam šta da kažem.
E to su prave brutalnosti. Posle njih su klasične bajke mala maca.