All the world’s a stage,
And all the men and women merely players;
They have their exits and their entrances;
And one man in his time plays many parts,
His acts being seven ages…
Godina 2006-ta, jesen, stiže mi koverta sa pozivnicom. U pozivnici tekst „i Vi ste deo istorije Atelja 212“. Pozvan sam na proslavu 50 godina pozorišta koje mi je obeležilo detinjstvo.
Neke stvari kao da nam se podrazumevaju u životu. Ipak, sa distance, provesti vreme u starom bifeu Ateljea kao dete, među glumačkom podelom koja se u većem broju odavno preselila u neku drugu predstavu, dobija posebnu vrednost.
Atentat na Ronalda Regana se dogodio kada sam imao 6 godina. Takvi događaji su mi najviše podizali adrenalin pa sam spontano napravio „skeč“-atentat na Ronalda Regana. Isti sam izveo pred „punim bifeom Ateljea“ (stari bife koga više nema). I danas se sećam te nepodeljene, potpune pažnje svih prisutnih u „publici“ i njihovog poštovanja. Ko bi danas gledao sa takvom emocijom nekog malog balavca koji misli da je maestralan u izvođenju interpretacije jednog političkog, šokantnog događaja?
Niko, sem neko ko je kao dete. A to su glumci. Deca.
Mnogo je sličnih dečjih uspomena na te legende ostalo u mom „albumu sećanja“. U tom „blokčetu“ su Bardolf, Ljuba Moljac, Caci... i ne samo glumci. Divni ljudi, saradnici na sceni, dekorateri, šminkerke, inspicijenti. Svet koji se ne vidi iz partera ili sa balkona ali svoj životni vek je posvetio tom životu na daskama.
Iako sam bio veoma mali, predstave koje sam video poput „Marija se bori s` anđelima“, „Pseće srce“, „Žuta“ i druge, manje ili više poznate, kreirale su jedan unutrašnji svet i sistem vrednosti. Pa čak i kritički odnos prema toj umetnosti koja se promenila u narednim decenijama.
Stara zgrada Atelja 212 je bila posebna. Imala je „patinu“. Iznutra je podsećala pre na neki podrum, magacin ili nedovršen prostor za odlaganje nekih kutija, nego na zgradu pozorišta. Ali samo takva zgrada je mogla da „primi“ te posebne duše poput Zorana, Nede (koju nažalost nisam nikad video na sceni, a kažu da je bila maestralna u „Elektri“), Ruže i ostalih koje ne možemo izostaviti a oni se neće ljutiti jer glumci uvek i sve opraštaju.
Uz pomenutu proslavu na jesen 2006te, koja je bila odlično urađena sa sve video materijalom za svakog glumca i glumicu koji su „pozvani na neku novu premijeru“ u neko Novo pozorište (mislim da je na jednom od tih isečaka bilo i moje prisustvo u stomaku jedne mlade glumice koja je Zoranu bila partnerka u „Molijeru“) dobili smo izvanrednu knjigu-letopis, debeo, tvrd povez, istorija Ateljea 212 1956-2006. Pregled svih predstava, događaja, članak za svakog preminulog kolegu (članke su pisali glumci, sa velikim pijetetom). Čovek mora da skine kapu toj istoriji i tim dušama.
Ne znam koliko procenata iz budžeta bi bilo dovoljno da se izdvoji za kulturu?
Procenite sami.
.... At first the infant,
Mewling and puking in the nurse’s arms;
And then the whining school-boy, with his satchel
And shining morning face, creeping like snail
Unwillingly to school. And then the lover,
Sighing like furnace, with a woeful ballad
Made to his mistress’ eyebrow. Then a soldier,
Full of strange oaths, and bearded like the pard,
Jealous in honour, sudden and quick in quarrel,
Seeking the bubble reputation
And all the men and women merely players;
They have their exits and their entrances;
And one man in his time plays many parts,
His acts being seven ages…
Godina 2006-ta, jesen, stiže mi koverta sa pozivnicom. U pozivnici tekst „i Vi ste deo istorije Atelja 212“. Pozvan sam na proslavu 50 godina pozorišta koje mi je obeležilo detinjstvo.
Neke stvari kao da nam se podrazumevaju u životu. Ipak, sa distance, provesti vreme u starom bifeu Ateljea kao dete, među glumačkom podelom koja se u većem broju odavno preselila u neku drugu predstavu, dobija posebnu vrednost.
Atentat na Ronalda Regana se dogodio kada sam imao 6 godina. Takvi događaji su mi najviše podizali adrenalin pa sam spontano napravio „skeč“-atentat na Ronalda Regana. Isti sam izveo pred „punim bifeom Ateljea“ (stari bife koga više nema). I danas se sećam te nepodeljene, potpune pažnje svih prisutnih u „publici“ i njihovog poštovanja. Ko bi danas gledao sa takvom emocijom nekog malog balavca koji misli da je maestralan u izvođenju interpretacije jednog političkog, šokantnog događaja?
Niko, sem neko ko je kao dete. A to su glumci. Deca.
Mnogo je sličnih dečjih uspomena na te legende ostalo u mom „albumu sećanja“. U tom „blokčetu“ su Bardolf, Ljuba Moljac, Caci... i ne samo glumci. Divni ljudi, saradnici na sceni, dekorateri, šminkerke, inspicijenti. Svet koji se ne vidi iz partera ili sa balkona ali svoj životni vek je posvetio tom životu na daskama.
Iako sam bio veoma mali, predstave koje sam video poput „Marija se bori s` anđelima“, „Pseće srce“, „Žuta“ i druge, manje ili više poznate, kreirale su jedan unutrašnji svet i sistem vrednosti. Pa čak i kritički odnos prema toj umetnosti koja se promenila u narednim decenijama.
Stara zgrada Atelja 212 je bila posebna. Imala je „patinu“. Iznutra je podsećala pre na neki podrum, magacin ili nedovršen prostor za odlaganje nekih kutija, nego na zgradu pozorišta. Ali samo takva zgrada je mogla da „primi“ te posebne duše poput Zorana, Nede (koju nažalost nisam nikad video na sceni, a kažu da je bila maestralna u „Elektri“), Ruže i ostalih koje ne možemo izostaviti a oni se neće ljutiti jer glumci uvek i sve opraštaju.
Uz pomenutu proslavu na jesen 2006te, koja je bila odlično urađena sa sve video materijalom za svakog glumca i glumicu koji su „pozvani na neku novu premijeru“ u neko Novo pozorište (mislim da je na jednom od tih isečaka bilo i moje prisustvo u stomaku jedne mlade glumice koja je Zoranu bila partnerka u „Molijeru“) dobili smo izvanrednu knjigu-letopis, debeo, tvrd povez, istorija Ateljea 212 1956-2006. Pregled svih predstava, događaja, članak za svakog preminulog kolegu (članke su pisali glumci, sa velikim pijetetom). Čovek mora da skine kapu toj istoriji i tim dušama.
Ne znam koliko procenata iz budžeta bi bilo dovoljno da se izdvoji za kulturu?
Procenite sami.
.... At first the infant,
Mewling and puking in the nurse’s arms;
And then the whining school-boy, with his satchel
And shining morning face, creeping like snail
Unwillingly to school. And then the lover,
Sighing like furnace, with a woeful ballad
Made to his mistress’ eyebrow. Then a soldier,
Full of strange oaths, and bearded like the pard,
Jealous in honour, sudden and quick in quarrel,
Seeking the bubble reputation
Poslednja izmena: