Antička đevojčica iz 5. vijeka prije Hrista

[D U K Lj A N I N]

Vijesti, 23. mart 2011.

otvorena izložba „Mirtis - lice u lice sa prošlošću“

Antička đevojčica

Na otvaranju izložbe „Mirtis- lice u lice sa prošlošću“, sinoć je pred puno zainteresovane publike u Modernoj galeriji, ukratko predstavljena rekonstrukcija lica Mirtis, njena lobanja i razni drugi predmeti, koji prenose priču o jedanaestogodišnjoj djevojčici koja je živjela u Atini u petom vijeku p.n.e.

Zamjenik gradonačelnika Podgorice Dragan Mijajlović rekao je da je lice djevojčice Mirtis maestralno rekonstruisano i da je uložen veliki rad i trud da se prikaže ovaj težak period za Atinu, vrijeme grčke epidemije.

- Veoma važno je napomenuti da su grčke vlasti prvi put dozvolile da ova izložba izađe iz granica Grčke- naglasio je Mijajlović.

Ambasador Grčke u Crnoj Gori Emanuel Papadodogiorgakis objasnio je da je izučavanje ovog atinskog perioda pomoglo i da se riješi misterija epidemije u Atini.

- Smrt jednog mladog čovjeka prije dvije hiljade i petsto godina, čiji se lik i enigmatski osmijeh danas nalaze pred nama označava i trajne napore čovjeka da se izbori sa bolestima, epidemijama, kao i vjekovnu borbu protiv smrti – naveo je on.

Ova postavka krasiće podgoričku galeriju do 22. aprila.

M.I.

 

[D U K Lj A N I N]

Izložba „Mirtis: Licem u lice s prošlošću“ otvorena u Podgorici

Poruke istorije na licu Atinjanke

Mirtis svjedoči o putovanju kroz vrijeme dugom dvije i po hiljade godina. Ona prvi put izlazi van granica Grčke, u onakvom stanju u kakvom je pronađena u masovnoj grobnici na Kerameiku

PODGORICA - Izložba ,,Mirtis: licem u lice sa prošlošću“ , na kojoj je predstavljeno rekonstruisano lice djevojčice koja je živjela u Atini prije 2.440 godina, sinoć je otvorena u Modernoj galeriji u Podgorici. Izložbu je pred velikim brojem posjetilaca i diplomatskog kora proglasio otvorenom ambasador Republike Grčke u Crnoj Gori Emanuel Papadogiorgakis.
Na otvaranju su govorili i prof. atinskog univerziteta Manolis Papagrigorakis i zamjenik gradonačelnika Podgorice Dragan Mijajlović, a svečanosti su prisustvovali ministar kulture Crne Gore Branislav Mićunović, ministar prosvjete Dragoljub Stijepović i ministarka za nauku Sanja Vlahović.
- Za mene je veoma važno što je Mirtis posjetila Podgoricu prvenstveno zbog toga što ona dolazi iz
daleke prošlosti, a što danas možemo da je vidimo licem u lice - kazao je ambasador Papadogiorgakis i dodao da je veoma karakteristično i što ga veoma raduje, to što je toliko mladih posjetilaca došlo da vidi djevojčicu koja je živjela prije mnogo godina.
Ambasador Grčke je kao poseban kuriozitet istakao činjenicu da se na izložbi može vidjeti original lobanje te djevojčice i napomenuo da je za ovu priliku prvi put dozvoljeno da jedan arheološki artefakt bude iznijet izvan granica Grčke.
Profesor atinskog univerziteta Manolis Papagrigorakis podsjetio je, pored ostalog, da je izložba rezultat posvećenog rada brojnih naučnika koji su proučavali arheološki materijal pronađen u masovnoj grobnici na Kerameiku.
- Rekonstrukcija lica djevojčice omogućava nam da danas vidimo kako je izgledao neko ko je tada živio. Mirtis je danas simbol savremene civilizacije i zajedničkog napora da se zaštitimo od te i drugih zaraznih bolesti od kojih i danas umire veoma veliki broj ljudi – istakao je profesor Papagrigorakis.
Prema riječima zamjenika gradonačelnika Podgorice Dragana Mijajlovića, ova značajna izložba predstavlja svojevrsni istoriografski, antropološki, sociološki i kulturološki fenomen.
- Djevojčica Mirtis, koja je u Atini živjela prije dvije i po hiljade godina, donosi publici u Podgorici, ali i čitavoj Crnoj Gori, niz veoma važnih poruka, i daje odgovore na veoma bitna, ne samo istorijska pitanja–kazao je Mijajlović.
Izložba koju su organizovali Ambasada Grčke u Crnoj Gori i glavni grad Podgorica biće otvorena mjesec dana.

Papagrigorakis na Cetinju

Profesor Manolis Papagrigorakis sastao se juče sa gradonačelnikom Cetinja Aleksandrom Bogdanovićem povodom izložbe „Mirtis: licem u lice sa prošlošću“. Papagrigorakis je naglasio da postavka ima dragocjenu naučnu vrijednost. Tokom susreta, gradonačelnik Bogdanović iskazao je zadovoljstvo što je Crna Gora, nakon Grčke, prva država u kojoj će biti izložena Mirtis.

J.Đ.

J.Boljević

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-03-23&id=204361

 

[Lesandar]

Vijesti, 23. mart 2011.

otvorena izložba „Mirtis - lice u lice sa prošlošću“

Antička đjevojčica

Na otvaranju izložbe „Mirtis- lice u lice sa prošlošću“, sinoć je pred puno zainteresovane publike u Modernoj galeriji, ukratko predstavljena rekonstrukcija lica Mirtis, njena lobanja i razni drugi predmeti, koji prenose priču o jedanaestogodišnjoj djevojčici koja je živjela u Atini u petom vijeku p.n.e.

Zamjenik gradonačelnika Podgorice Dragan Mijajlović rekao je da je lice djevojčice Mirtis maestralno rekonstruisano i da je uložen veliki rad i trud da se prikaže ovaj težak period za Atinu, vrijeme grčke epidemije.

- Veoma važno je napomenuti da su grčke vlasti prvi put dozvolile da ova izložba izađe iz granica Grčke- naglasio je Mijajlović.

Ambasador Grčke u Crnoj Gori Emanuel Papadodogiorgakis objasnio je da je izučavanje ovog atinskog perioda pomoglo i da se riješi misterija epidemije u Atini.

- Smrt jednog mladog čovjeka prije dvije hiljade i petsto godina, čiji se lik i enigmatski osmijeh danas nalaze pred nama označava i trajne napore čovjeka da se izbori sa bolestima, epidemijama, kao i vjekovnu borbu protiv smrti – naveo je on.

Ova postavka krasiće podgoričku galeriju do 22. aprila.

M.I.

У много ружну бабу би израсла. Примећује се степен дееволуције код Атињана, од оних чувених предгрчких лепотица до данашњих мисирских кратконогих са абартованим дупетима.

 

[D U K Lj A N I N]

GRADONAČELNIK CETINjA PRIMIO PROFESORA MANOLISA PAPAGRIGORAKISA

Mirtis širi dobre poruke

Uoči izložbe „Mirtis: licem u lice sa prošlošću" gradonačelnik prestonice Aleksandar Bogdanović razgovarao je na Cetinju sa grčkim profesorom Manolisom Papagrigorakisom.
Tokom susreta, Bogdanović je iskazao zadovoljstvo što je Crna Gora, nakon Grčke, prva država u kojoj će se naći postavka Mirtis – rekonstruisano lice Atinjanke koja je preminula u petom vijeku prije nove ere.
- Činjenicu da će se ova dragocjena postavka, kao fragment koji svjedoči o bogatoj grčkoj istoriji, prvi put u inostranstvu naći upravo u Crnoj Gori, predstavlja veliku čast - kazao je gradonačelnik prestonice.
On je ocijenio da je proces rekonstrukcije lica djevojčice Mirtis, čiji su ostaci otkriveni 1995. u masovnoj grobnici u Atini, impresivan.
- Cijenim jako bitnim to što je djevojčica iz Atine, koja je umrla usled bolesti prije gotovo 2.500 godina, danas jedno od zaštitnih lica UN u borbi protiv gladi i siromaštva među djecom. Riječ je, prije svega, o dobroj poruci, koja će se, vjerujem, širiti svijetom - istakao je Bogdanović.
Profesor Papagrigorakis, koji je gotovo deceniju rukovodio rekonstruisanjem skeletnog materijala, naglasio je kako postavka, izuzev umjetničke, ima izuzetno dragocjenu naučnu vrijednost.
- Proces rekonstrukcije bio je težak. Od dana kada je njena lobanja otkrivena prilikom gradnje atinskog metroa, do završetka rekonstrukcije, prošlo je više od decenije. Ipak, svi smo jako ponosni što je ovaj veliki poduhvat uspio i što Mirtis počinje svoje putovanje po inostranstvu iz Crne Gore - kazao je Papagrigorakis.

Z.P.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Kultura&clanak=273190&datum=2011-03-24

 

[IvantheJedi]

У много ружну бабу би израсла. Примећује се степен дееволуције код Атињана, од оних чувених предгрчких лепотица до данашњих мисирских кратконогих са абартованим дупетима.

Evo ti reputacija.

 

[D U K Lj A N I N]

Izložbe: „Mirtis: Licem u lice s prošlošću“ u Podgorici

Djevojčica za čiju budućnost je građena Atina

Nikad građani antičke Atine nijesu mogli zaboraviti Perikla. Dugo su ga oplakivali. Mnogi istoričari su istraživali uzroke njegove smrti, jer su postojali zapisi Tukidida sa opisom bolesti, ali se nije poznavala bolest. Bila je u to vrijeme nepoznata i Hipokratu.

Riješena misterija

Tu misteriju riješilo je brdo Kerameik, uz podnožje Akropolja, na kome je pronađeno antičko groblje. U zajedničkoj grobnici, sa još 150 sugrađana, pronađen je i skelet jedne đevojčice. Analize su pokazale: da je đevojčica Mirtis imala jedanaest godina, kada je pokosila tifusna groznica. Toliko je godina, tada bilo, i dovršenoj Fidijinoj statui Atine Partenos. Iste godine, u Atini se rodio Sokratov učenik Ksenofont. Za groblje je utvrđeno da datira iz V vijeka prije nove ere, u prvom demokratski uređenom društvu, kada su u Heladi (kasniji naziv), živjeli Hipokrat, Sofokle, Euripid, Aristofan, Heraklit, Protagora, Herodot, Demokrit, Empedokle, Aristid, Leonida, Temistokle, Parmenid, Zenon iz Eleje...i Atinjani: Solon, Miron, Poliklet, Sokrat, Platon, Timon, Pindar, Fidija, Perikle... Neki od njih su vjerovatno i pokopani na ovom istom groblju.

Epidemija

Naučnim analizama se utvrdilo i to, da su u zajedničkoj grobnici pokopani svi oni koji su umrli od epidemije tifusa, koja je harala Atinom, poslije izbijanja peloponeskog rata između Atine i Sparte. I, dok se u to vrijeme na platou atinskog amfiteatra, možda, prikazivala premijera Euripidove drame Hipolit (tih je godina), tifus je, među posljednjima, usmrtio i Perikla, vođu demokratske stranke, petnaest puta biranog državnika-gradonačelnika. Što nas sve skupa vraća u zlatni vijek grčke kulture. To je vijek buđenja i procvata mnogih nauka i umjetnosti. Kao da su svi temelji mnogih nauka u jednoj kulturi, u jednom dahu izgrađeni. Tada je priroda ljudskog duha bila herojski snažna, jasna, jednostavna i vanvremenska. Duh vremena i karakter takve pojave treba tražiti u riječima Heraklita, koji je tvrdio da je logos, govor prirode koji samo mudraci razumiju. A da državu i kulturu čine ljudi, to možda najbolje ilustruje i ovaj gest grčkog naroda, da „oživi“ Mirtis. A, znanje je beskrajna pustolovina u ovo doba nesigurnosti - kako je rekao Đ. Bronovski.
Ima simbolike i u idejama svestranog filozofa Demokrita. On je svojom idejom, kao tvorac atomističke teorije, pokrenuo razvoj savremene nauke, tvrdeći da je sve na zemlji i svemiru sastavljeno od atoma i praznog prostora. Sada se ta nauka, poslije 2.440 godina, vratila u njegovo vrijeme da rasvijetli okolnosti i utvrdi bolest, zbog koje je, odjednom, toliko Atinjana pokopano na jednom groblju.

Oživljavanje prošlosti

Na groblju su pronađeni, dobro očuvani, skeletni ostaci djevojčice Mirtis. Tim stručnjaka, iz raznih oblasti, rekonstruisao je njeno lice - direktno, na kopiji njene lobanje. Prvo su anatomi napravili muskulus glave dodavanjem već oblikovanih mišića, pa onda svega ostalog. Kao rezultat dobili su ono što je ponuđeno da vide i Podgoričani. Ovakav naučan, human i skup poduhvat, krije veliku ljubav i brigu o svojoj kulturi i narodu, ali i pokazuje neskrivenu želju da se rekonstrukcijom oživi, približi i uobliči prošlost.
Koliko je ovaj način riskantan i vjerodostojan govore druge činjenice, do onih spekulativnih.

Rekonstrukcija

Danas naučni poduhvati teže da se što vjernije prikaže i približi slika minulih vremena. Ali, ono što treba znati je i to da vjerovatnoća nije bila velika. Ono što je u izgledu skeleta vjerodostojno, to su veličine i uzajamne proporcije tijela. Lice je kompleksnije, zbog čega njegova rekonstrukcija krije i proizvoljnosti, jer sa sigurnošću ne može biti potpuno izvedena. O ljepoti da i ne govorimo. Broj uključenih stručnjaka povećava tu mogućnost, ali ne garantuje potpunu istovjetnost. Nauka koja je nekada isključivo proučavala oblike lobanje zvala se frenologija. Ova nauka je zloupotrijebljena u razne rasističke svrhe, poslije čega je prepuštena zaboravu, kao pogrešna, isuviše riskantna i spekulativna. Frenologija se zasnivala na pretpostavkama da oblik lobanje određuje kvalitet i osobine ličnosti, kao i niz drugih utopija. Nju je zamijenila forenzika (put od lobanje do ljudskog bića). Ipak, tačno je to, da se lobanje razlikuju po rasi, uzrastu i polu, ali i u međusobnom odnosu iste vrste. Ali, postoje i nevjerovatne kontradiktornosti. Na primjeru predaka homo sapiensa, nekada je za nauku bila bitna zapremina mozga u lobanji da bi se bolje odredio nivo inteligencije i period iz kojeg potiče, odnosno sličnost sa savremenim čovjekom. Što je zapremina manja, to je ukazivalo da se povećavala i vremenska udaljenost srodnika. Danas to nije relevantan podatak, jer se zna da je zapremina mozga nekih umno bolesnih ljudi mnogo veća od zapremine običnog čovjeka. I da je lobanja desetinama hiljada godina ostala potpuno nepromijenjena, istovjetno, kao oblik i proporcije šake.

Fizionomija

Svaka rasa i svaka lobanja imaju iste mišiće, ali su njihove veličine promjenljive. Ti mišići zajedno sa masnim, potkožnim tkivom i debljnom kože najviše doprinose konačnom izgledu lica. Da nije tako, svi bismo izgledali isto. Oni skupa i pojedinačno variraju u veličini. Nekad prikrivaju, a nekad ističu stvarnu fizionomiju kosti. Tako da je lobanja, kao jedini povod rekonstrukcije, vrlo proizvoljna, bez obzira na znanje i zvanje naučnika koji to rade, ukoliko nemaju i drugih mogućnosti. Ono što je nemoguće uraditi na osnovu lobanje je oblik očiju, nosa i usta, što jednom licu daje upečatljive karakteristike. Uz to, treba dodati i oblik kosmatosti glave, koja takođe, prikriva ili otkriva oblik lobanje. Tako da su mnoge rekonstrukcije naučnika, do sada, bile nagađanja. Po onoj narodnoj: bolje išta nego ništa.

Sredozemni tip

Ne treba prenebregnuti ni tu činjenicu, da je Grčka bila robovlasničko društvo i da su u njoj živjeli i drugi narodi. U Periklovo vrijeme zakon nacije je bio princip doma. Tada je stupio i oštar zakon, da građanin Atine može biti samo onaj kome su otac i majka rođeni Atinjani. Ali, nikada, nijedan zakon nije zabranjivao prisustvo stranaca i robova. Pored građana i robova, postojali su i plaćeni strani vojnici: pješadija, poput helota. Herodot navodi Ibere i Kelte. A kakvi žitelji grada, takvo je i groblje.
Ono što se može primijetiti kod Mirtis je da su poštovani oblici lobanje, po kojoj se može zaključiti da pripada, mediteranskom, sredozemnom tipu. Špengler, ovakav, sredozemni tip pripisuje i semitima, odnosno, Jevrejima, ali i Feničanima, Iberima... Ono, što je, nesporno je da je bila žiteljka grada Atine, 430. godine p. n. e. kada je talas smrti desetkovao atinsko građanstvo. U svemu, simbolično je i to, koliko je dalek put znanja, da poslije toliko dugo vremena utvrđujemo bolest i saznajemo za Mirtis, djevojčicu, neiskvarenu ljudskim brigama, za čiju budućnost se gradila velelepna Atina.
I Perikla (495-429. p. n. e.) pokosila je ova bolest, i o tome postoje zapisi. Njegovu bolest Plutarh ovako opisuje: „Čini se da je u isto vrijeme kuga navalila na Perikla“. Dalje, Plutarh govori i o tome kako su se, na samrtnom času oko njega sakupili najugledniji građani i prijatelji. Ubijeđeni da ih nije kadar ni saslušati, isticali su njegove pobjede, kao vojskovođe. Ali (kao što kaže Dostojevski, čovjek i na samrtom času voli da čuje šta drugi misle o njemu) kada ih je saslušao, rekao im je da su preskočili najveću i najljepšu stvar koju je postigao: „Nijedan atinski građanin nije zbog mene obukao crnu odjeću“.
Vijek u kome je živio Perikle, širom je otvorio vrata mnogim naukama. Neke i nijesu daleko odmakle od početaka. Ali, vraćanje njenim korijenima budi ispravnost nastojanja da se bolje sagleda i shvati suština mnogih značenja. Za mrtve duše je i ovakva izložba kao Gogoljeva „soba za razmišljanje“. Izuzetna gošća Podgorice, Mirtis, došla je da nas oplemeni i podsjeti na mnogo šta. Nadam se da će u tome uspjeti. Davno je rečeno da znanje nema granica, ali i: „Ako učen čovjek ne shvata zajednicu, onda je njegovo učenje beskorisno“.

Rekonstrukcija predaka uz pomoć umjetnika

U svijetu je u posljednje vrijeme postalo popularno rekonstruisati skeletne ostatke predaka uz veliku pomoć umjetnika. Mnogi muzeji voštanih figura govore o tome. Dosta toga završilo je samo na papiru, ali ima i onih koji su kompjuterskim animacijama dospjeli na film, čime se njihova popularnost uvećala. Takvih pokušaja najviše je bilo sa izumrlim životinjama i praistorijskim precima homo sapiensa i drugih humanoida. Interesantno je i to da su ljudi u praistoriji to isto radili sa materijalima koji su im tada bili dostupni. U najstarijem gradu (opisanom i u Bibliji), Jerihonu, čiji su temelji zidina stariji od 14.000 godina, pronađene su lobanje prekrivene izvajanim gipsom i glinom, direktno postavljenim na lobanji pretka. U Mikeni, zlatnim posmrtnim maskama prekrivali su lice preminulih. U drevnom Egiptu mumificirali su pokojnike. I to nije obična znatiželja. Nekada, davno, to je bio dio religioznog obreda.


Bratislav Bato Medojević

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-03-26&id=204698

 

[D U K Lj A N I N]

 

[D U K Lj A N I N]

GALAKSIJA KNJIGA: DVA NOVA ISTORIOGRAFSKA NASLOVA BAVE SE NAJSTARIJIM EVROPSKIM SUKOBOM

Rat koji je ubio Ahileja

(Rat koji je ubio Ahileja - The War That Killed Achilles, Karolin Aleksander, Viking, 2010; Trojanski rat: Nova istorija - The Trojan War: A New History, Bari Straus, Simon and Schuster, 2007)

Plutarh piše da je Aleksandar Veliki ispod jastuka obično čuvao bodež i primjerak Homerove Ilijade sa Aristotelovim anotacijama – i te kako srodan par stvari. On sâm što je uvijek vojevao u prvim borbenim redovima, Ilijadu je nazivao svojim putopisom kroz superiornost ratovanja. Aleksandar je takoreći zdravo za gotovo uzeo Homerov ep i svoje gledište o njegovim likovima svesrdno se trudio prenijeti na sebe i na ljude oko sebe. Njemu je Homer prije svega pružio jezik kojim je veliki vođa osmislio sopstvene ambicije, standard koji je slijedio svaki njegov potez, no tek na kraju svojeg pohoda očito je uvidio koliko je teška bila istina skrivena u knjizi na kojoj je svakodnevno drijemao.

Dvije studije u ovome prikazu prevashodno pokušavaju dokazati njenu bitnost i u današnjem vremenu. Naime, nije neobično da se u generalno kratkom vremenskom rasponu pojave dva naslova različite sadržine o istoj temi, a da istodobno budu podjednako korisni. Sudeći prema biografiji Karoline Aleksander na početku njene knjige, radi se o nadasve valjanoj istoričarki što se bavila izučavanjem prilično različitih događaja - pobune na brodu Baunti (17. vijek) i Šekltonovog tragičnog istraživanja Antarktika (20. vijek) - no koje Ilijada garantovano prevazilazi zbog nezanemarljivo drukčijeg pristupa, za razliku od njene prethodne dvije knjige.

Autor polazi od pretpostavke – donekle i razborite – da, dok se Ilijadina poezija i tragična vizija i danas prilično glorifikuju, ona njena najjednostavnija poruka o beznadežnosti rata više-manje ima tendenciju da se prenebregava. Vjekovima ranije, tragičari i istoričari klasične ere shvatali su ovu vojnu strogo kao katastrofu. Strabon, na početku 1. vijeka p. n. e, u onome što se može sagledati kao sumacija prastarog mišljenja o Trojanskom ratu, piše da "za ono što je potom uslijedilo, kada je riječ o trajanju pohoda, jeste da su Grci onoga vremena, kao uostalom i varvari, podjednako izgubili sve što su imali kod kuće zajedno sa onim što su dobili u napadu", jer se nakon uništenja Troje pobjednik nije samo okrenuo gusarstvu i otimačini zarad vlastite nemaštine, nego su isto to učinili i poraženi.

Danas, međutim, kako ukazuje spisateljica, Ilijadine herojske bitke i govori njenih likova prevashodno služe kako bi se mladoj krvi ukazalo na poželjnost umiranja za svoju otadžbinu, što govori i podatak da vjerovatno ne postoji vojna akademija gdje Homerov ep nije dio osnovnog kurikuluma. Opasni primjer Ahilejovog prezirnog prkosa prema nesposobnom komandantu grčke vojske, Agamemnonu – navodi ona – obično se neutralizuje umornim viticizmom da se to blistavi Ahilej "samo mrgodi u svome šatoru". Njena knjiga stoga, podrobnim pregledom događaja u Ilijadi, govori o tome šta taj ep ima da saopšti o ratu, s tim što s vremena na vrijeme ta davnašnja zbivanja autor, možda malo i rogobatno, dovodi u neopozivu vezu sa trenutnim ratnim strahotama. Pored toga, 22. pjevanje o Hektorovoj pogibiji preveo je sâm autor.

Akcenat je stavljen na Ahileja i njegov generalno ambivalentni odnos prema ratovanju, što pokatkad može biti i doveden u pitanje, s obzirom na to da i Aleksanderova navodi kako je Ahilejov gnjev u stvari dramatična tema Ilijade i da se, nakon Hektorove smrti, taj gnjev najednom povlači i postaje "nedorečen". Dabome, kao što nalaže konvencija, nakon što je osvetio smrt svojeg nerazdvojnog prijatelja Patrokla i pobijedio u konfontaciji sa Agamemnonom, Ilijada bi trebalo da se okonča na tome mjestu, sa trijumfalnim povratkom svojeg heroja. Međutim, Ilijada je sve samo nije konvencionalan ep, i usred najvećeg vojnog trijumfa njenog najvećeg heroja, Homer skreće svoj fokus sa Ahileja na najbitnije žrtve ovoga djela, na Patrokla i Hektora: pošto ka posljedicama njihovih smrti, a pogotovo po pobjednika, neosporno vodi čitava akcija u Ilijadi.

Što se toga tiče, ovaj ep naročito obraća pažnju na hipertrofisanje činjenice da je rat beskompromisno ubijanje ljudi i ništa više. U cjelokupnom epu nijedan ratnik, bilo da se radi o junaku ili o nepoznatom čovjeku, ne umire radosno ili bez muke. Nikakva nagrada ne zavisi od kuraži posječenog vojnika; i nikakav raj, potom, ne želi primiti istog čovjeka. Ilijadine riječi i frazeologija koje se tiču neminovnog procesa smrti repetitivno se trude ostaviti utisak da je to nešto pogubno i odvratno: crna noć pokriva ratnika na samrti, prezriva tmina uzima ga k sebi; mrtvac je doslovno prevaren, ukraden mu je mili život, dok njegova duša silazi u Had oplakujući glupavu sudbu. Čak je i vrlo dobra adaptacija filma Troja (2004) scenariste/autora Dejvida Beniofa satkana od identične i nimalo neozbiljne anti-militarističke simbolike.

U većini kritičkih kružoka Aleksanderina knjiga se stoga smatra i kontroverznom, međutim ne od one vrste kontroverze koju je podigao naslov Nikolsona Bejkera, Ljudski dim: Počeci II svjetskog rata – kraj civilizacije, nekoliko godina ranije. Obje studije (mada se Bejkerov pseudo-revizionistički kompedij kontroverznih citata, nažalost, ne može imenovati studijom per se) ne skrivaju vlastitu empatiju i potenciranje pacifističkih stavova i, kada je to pitanju, Rat koji je ubio Ahileja skoro u potpunosti drži vodu.

Na drugoj strani, Bari Straus, profesor istorije i klasike sa Kornelu, i ekspert za pomorsko ratovanje, iza sebe, pored brojnih naslova, ima odveć popularnu maestralnu studiju Bitka kod Salamine: pomorski susret koji je spasio Grčku – i Zapadnu civilizaciju (2003), što ga na neki način čini kompetentnim da piše o Trojanskom ratu. Straus, međutim, ne kreće istim smjerom kao Aleksanderova, no ne samo zato što se drži ustaljenog mišljenja da Ilijada idealizuje rat. Kroz mnogo šturija tumačenja Homerovog epa Straus pokušava objediniti brojne istorijske fakte koji nedvosmisleno pripadaju Homerovoj mitologiji. Na taj način, ova knjiga bliža je Salamini, negoli Ratu koji je ubio Ahileja. Bolje reći, Straus, kao i svaki profesor, prosto nam drži predavanje ne bi li Ilijadu još više približio našim srcima i, iznad svega, povezao je sa stvarnim zbivanjima.

Ono Nova istorija u podnaslovu njegove knjige vezano je za pretpostavke oko autentičnosti pronađenih iskopina. Nešto sigurno jeste postojalo, a nešto se garantovano i dogodilo kod Dardanelskog tjesnaca nadomak Anatolije prije 3300 godina. Nova iskopavanja počev od 1988. mogu se nazvati i arheološkom revolucijom, dokazujući da je Homer (odnosno pjesnici objedinjeni pod tim imenom) bio u pravu dok je besjedio o Troji. Naime, prije četvrt vijeka, izgledalo je da je Troja bila samo mala citadela od možda 4000 kvadratnih metara. Sada pak znamo da je Troja, u stvari, imala više od 300.000 kv. metara; bio je to metropolis sa populacijom od 5000-7500 ljudi okružen poljima pšenice i dvadesetinom manjih gradova-saveznika, grad na vrhuncu svoje trgovačke slave, čija pak dokumentacija ne dolazi od Homera, kao ni od Grka, već iz hetitskih tekstova.

Generaciju ranije, istoričari su mislili da su Trojanci bili Grci, znači ljudi koji su ih napali, a na što ukazuje i urbani plan Troje koji više podsjeća na grčki utvrđeni grad nego na anatolski (hetitski). Novi dokumenti prije svega sugerišu da je većina Trojanaca govorilo jezikom bliskim hetitskom i da je Troja bila saveznik Hetita; a neprijatelj hetitskog saveznika bili su, naravno, Grci. Homer u stvari piše o ratu koji je navodno trajao deset godina, iako se Ilijada samo koncentriše na dva mjeseca u devetoj godini toga ratovanja; poput svakog vrsnog vojnog epa, ona detaljiše međusobne razmirice i previranja, kao i sukob za sukobom dva zaraćena tabora na prostranom bojnom polju (naposljetku, to prostrano bojno polje pred Trojom i nije toliko prostrano, a tokom dobrog dijela godine ono je bilo sklono plavljenju i praktično neupotrebljivo za bojna kola).

Nakon novih iskopavanja, Straus nam predočava ovakvu analogiju koju slijedi njegova knjiga: "Ilijada je za Trojanski rat isto što je film Najduži dan za Drugi sv.rat. Četiri dana vojevanja u Ilijadi mogu rezimirati Trojanski rat tačno onoliko koliko invazija na D-dan u Francuskoj može rezimirati čitav Drugi sv.rat." Dakle, Homer odaje poštu jednom događaju i tom prilikom pretjeruje u svojem pričanju i izvrće činjenice. Postoje jasni znakovi kasne Grčke a i drugih nacionalnih kultura bronzanog doba u oba Homerova epa, u Ilijadi i u njenom svojevrsnom nastavku Odiseji. "Homer" je navodno živio oko 700 g .p. n. e., znači oko 5 vjekova poslije Trojanskog rata. Pa ipak nova otkrića podržavaju toga autora kao individuu koja je o bronzanom dobu znala daleko više nego što se prethodno mislilo.

 

[D U K Lj A N I N]

U Grčkoj su još davno arheolozi pokazali da su oružje i štitovi opisani kod Homera zbilja bili korišćeni u kulturno izukrštanom bronzanom dobu, čije je ratovanje eventualno postalo dobro dokumentovano; nedavna otkrića pomogla su da se tačno odredi era bronzanog doba u kojima je to oružje i korišteno. Na koncu, da li je Homer mogao sačuvati istinu o ratu koji je bijesnio 500 godina prije nego što je bio rođen? Ne u potpunosti, dabome, ali je zato mogao znati uopštene konture toga konflikta. Ipak, začuđujuće tačna lista grčkih gradova iz kasnog bronzanog doba preživjela je i do Homerove ere, i pojavljuje se u Ilijadi u vidu tzv. spiska brodova (2. pjevanje), čak iako je pismo skoro bilo nestalo iz Grčke u periodu 1180-750 g. p. n. e.

Stoga Straus prihvata da se Trojanski rat zaista i dogodio; to jest, da je grčka koalicija napala i vremenom spalila Troju. Ali ako je i došlo do toga rata, kako se on vojevao? I šta ga je izazvalo? Da bi odgovorio na ova pitanja, Straus će početi sa Homerom i potom razmatrati i spekulisati o svim detaljima tadašnje ere u svjetlu onoga što se danas zna o kasnom bronzanom dobu.

Strausova teorija je sljedeća: jedini rat koji su Grci vojevali u Anatoliji jeste višegodišnji rat sa malim Trojinim gradovima-saveznicima, jer dugo vremena nije postojala šansa da se prevaziđu visoki zidovi neosvojive Troje. Tačnije, nikada nije ni došlo do formalne opsade Troje, čjer sredstva za to tada još nisu bila razvijena, kao recimo u Homerovoj eri, kada je ova epopeja konačno zadobila svoje prve umjetničke obrise. Ali nakon što su ipak upali u utvrđeni metropolis, postoji šansa da su to uradili baš Grci. Zašto da ne? Naime, nakon prvobitne Troje, ubrzo su podignute nove zidine i novi narodi naselili su istu lokaciju, dok je tokom Aleksandrovog vremena Troja već smatrana za istinsko turističko boravište. A da li je postojala žena koja je pokrenula hiljadu brodova? – vjerovatno nije, no to ne sprečava autora da Homerove protagoniste tretira kao istorijske ličnosti, potpomažući se istorijskim faktima o običajima i ratovanju u kasnom bronzanom dobu.

Oba ova naslova imaju po pedesetak strana fusnota i popisanih izvora, što sasvim dovoljno govori o ozbiljnosti njihovih autora, tako da sumnjam da se radi o studijama koje su u stanju čitati ljudi u potpunosti neupoznati sa prvobitnim materijalom. Bolje reći, i dalje će nekom neofitu (kome se najviše preporučuje Strausova knjiga) biti potrebno da u svakom trenutku pokraj sebe, osim paprene volje, ima i Đurićev prevod Homera.

Ratko RADUNOVIĆ

A da li je postojala žena koja je pokrenula hiljadu brodova? Vjerovatno nije, no to ne sprečava autora da Homerove protagoniste tretira kao istorijske ličnosti, potpomažući se istorijskim faktima o običajima i ratovanju u kasnom bronzanom dobu

 

[D U K Lj A N I N]

 

[D U K Lj A N I N]

Otkriveno lice beogradske mumije

http://www.blic.rs/Kultura/Vesti/289198/Otkriveno-lice-beogradske--mumije

 

[Lesandar]

Sva sreća te Poljaci otkopavaju ovo nalazište i čuju se veoma smislene ideje o statusu vlasnika. Da su to Crnogorci samostalno uradili oni bi ga odmah proglasili za kralja, jelte, čim ima kupatilo to mora da je neki kralj ili car. Ostali seru izakuće.