- Poruka
- 131.166
Andžela Karter (Angela Carter), pisac romana, pripovedaka i drama, pesnikinja, novinar, scenarista, dečji pisac, esejista, svetski putnik, predavač, kritičar, buntovnik, nonkonformista i feministkinja, „blagonaklona, dobroćudna veštica britanske književnosti“, spisateljica je koju svrstavaju među najplodnije, najoriginalnije, najmaštovitije i najuticajnije savremene pisce. Od kako se pojavila na savremenoj britanskoj književnoj sceni sredinom šezdesetih godina dvadesetog veka (prvi roman, Senoviti ples, objavljen je 1966. godine) pa sve do smrti 1992. godine, Andžela Karter je predstavljala po mnogo čemu jedinstvenog autora za čija se dela vezuju pojmovi magijskog realizma, feminizma i postfeminizma, fantastike, bajke i gotike. Fantastično i magično u njenim delima ne predstavljaju tek element eskapizma, te je tako nazivaju piscem angažovane fantastike ili autorom bajki sa poukom od značaja za savremenog čoveka, dok se sintagma koja je označava kao prvosveštenicu magijskog realizma temelji na žanru koji se uzima kao zajednički imenitelj jednog dela njenog raznovrsnog i bogatog opusa.
Andžela Karter je mnogo više od britanskog sinonima za magijski realizam, iako se čini da je sam izraz „magijski realista mogao biti izmišljen da bi se opisala Andžela Karter“. Ona je „feministkinja i ikonoklast“ koji magijski realizam povezuje sa „postmodernizmom, feminizmom, gotikom, realnim i nadrealnim“, pisac koji, kao i svi postmodernisti sklon pastišima i kolažima, intertekstualnosti i kršenju granica žanrova, piše romane, priče i eseje koji su „sveobuhvatni u svom poletu, mašti i rečitosti“. Andžela Karter je i pisac koji u svojim delima preispituje tradiciju i njeno prihvatanje, kanon i njegovo veličanje, ali i pisac kojeg je smrt u 51. godini života učinila delom tog kanona i te tradicije, što bi verovatno smatrala apsurdnim. Karter je nakon smrti stekla kultni status; mitologizacija njenog lika i dela otišla je toliko daleko da su je nazivali i blagonaklonom čarobnicom i dobrom vilom. Bilo je, međutim, i onih koji su smatrali da njena dela neće izdržati test vremena jer su suviše okrenuta artikulisanju politički korektnih pomodnih stavova sadašnjice. U svakom slučaju, nakon smrti 1992. godine Karter je postala najčitaniji pisac među studentima na britanskim univerzitetima, a školske godine 1992/93. podneto je više zahteva za odobrenje doktorskih teza koje se bave delima Andžele Karter nego teza koje se bave sveukupnom književnošću 18. veka. 7 Kada poredi reputaciju koju je Andžela Karter imala za života i onu koje je stekla nakon smrti, Pol Barker tvrdi da su posmrtni tekstovi bili duži i blagonakloniji od većine kritika koje je dobila za života.
Barker takođe tvrdi i da su njena reputacija i njen život suviše često podsećali na vožnju rolerkosterom. 8 Uprkos popularnosti dela Andžele Karter, međutim, ne postoji nijedna njena kompletna biografija. U mnogim pokušajima da se njen života zapiše nailazi se na brojne praznine, nepotpune informacije i različite interpretacije. Andžela Oliv Stoker (Angela Olive Stalker) je rođena 7. maja 1940. godine u Istbornu (Saseks), gde joj se majka sklonila odmah po izbijanju drugog svetskog rata kako bi izbegla bombardovanje Londona. Otac, Hju Stoker (Hugh Stalker) bio je novinar škotskog porekla, dok joj je majka Oliv Stoker, rođena Farding (Olive Stalker, rođ. Farthing) bila iz rudarske oblasti Jorkšira. Ostatak rata porodica je provela u Jorkširu, gde je živela baba sa majčine strane, „iz radničke klase, matrijarhalno nastrojena, dominantna i feministkinja“. Možda se u ovim ranim godinama nalazi koren stavova koje Andžela Karter zauzima kako u životu, tako i u književnosti. Detinjstvo je velikim delom provodila ili u Jorkširu ili u Škotskoj, zbog čega je na London i južni deo Engleske, gde se naposletku ipak trajno naselila, gledala onako kako su gledali njeni roditelji – kao na nešto strano što se jedino iz perspektive tuđinca može sagledati. Možda joj je upravo ova perspektiva omogućila otklon i tačku gledišta iz koje London može izgledati egzotično, pa čak i magično. Oni koji su pisali o njenom životu ističu da je teško bilo definisati odnos koji je imala sa majkom, što potom povezuju sa figurom majke koja u njenim delima često nedostaje.
Kritičari često navode njen snažan intelektualni i kulturni uticaj, kao i činjenicu da se preko majčine strane porodice Andžele Karter zainteresovala za pojam Imperije i pitanje engleskog nacionalnog identiteta u sprezi sa kolonijalizmom, što će postati istaknut motiv u njenim romanima. 11 Karter je odrasla u južnom Londonu, gde je završila i lokalnu gimnaziju. Linden Pič (Linden Peach) navodi da je, kako je sama govorila, bila „anoreksična tinejdžerka sa opsesivno zaštitnički nastrojenim roditeljima“. Iz ovog perioda datira njena opčinjenost filmovima, Holivudom, glamurom i iluzijom, ali i Amerikom, što se izdvaja kao zajednička crta generacije koja je odrastala pedesetih godina XX veka u Britaniji. Drugu polovinu pedesetih obeležili su „Gnevni mladi ljudi“, rokenrol, motivi pobune i anti-junaka, što se može čitati kao tačka preseka duha vremena i potrebe Andžele Karter da šokira, zapanji i uznemiri, a time i pokrene na razmišljanje. U analizi društvene utemeljenosti njenih dela kritičari obično polaze od tvrdnje da su na odrastanje Andžele Karter uticale pozitivne posledice uvođenja socijalnog društva, jednakog prava na školovanje za sve, kao i atmosfera optimizma koja je obeležila period nakon drugog svetskog rata. Andžela Karter, slažu se svi kritičari njene književnosti, krši pravila. Njena književnost, kako kaže Lorna Sejdž (Lorna Sage), „vreba na obodima pravog engleskog romana poput čudovišta iz noćne more“, to su „gnusna, erotična, genijalna dela koja se hrane kulturnom krizom“ u kojoj se nalazi društvo o kojem Karter piše.
Pravila je kršila i u životu ukojem se mnogi događaji nižu redosledom obrnutim od tradicionalnog. Kada joj je bilo devetnaest godina, 1959. godine, Andžela Karter prekida školovanje i postaje novinar pripravnik u Krojdon Advertajzeru (The Croydon Advertiser). Naredne godine (1960) upoznaje Pola Kartera (Paul Carter) i sa dvadeset godina se udaje za njega. Tek potom odlučuje da ipak upiše studije, i to studije engleskog, na Univerzitetu u Bristolu, gde provodi period od 1962. do 1965. godine. Ove su odluke, svaka na svoj način, bitno odredile ne samo njen privatni život već i njenu karijeru. Iako je poznatija po svojim pripovetkama i romanima nego po svom novinarstvu, njeni novinarski tekstovi, baš kao i njeni romani, obuhvataju razdoblje od trideset godina. Andžela Karter slovi za pisca kojem novinarstvo pruža priliku da kritiku društva i kulture u kojoj živi izrazi na drugačiji način u odnosu na umetničku prozu. Iz takvih težnji nastale su dve zbirke njenih zapisa, Ništa sveto (Nothing Sacred) 1982. i Izbrisane napomene (Expletives Deleted) 1992. godine. Ovi su zapisi nakon njene smrti objedinjeni u jednu celinu, objavljenu 1997. godine, koja nosi naslov Shaking a Leg: Collected Journalism and Writing. Njeni su novinski članci i prikazi, koje je objavljivala u novinama Gardijan, London Magazine i New Society, često eksperimentalni, radikalni i živopisni koliko i njena umetnička proza. Linden Pič u novinarstvu Andžele Karter zapaža teme kojima će se spisateljica vraćati i u pripovetkama i romanima, poput „rata, seksualnosti, feminizma, pornografije, sadomazohizma, hrane, buntovništva, fantazije, odevanja i mode“ te se stoga njeni prikazi i kritike mogu čitati kao dodatak romanima. Pič na ovaj segment njene karijere ne gleda kao na amaterizam već kao na deo sveobuhvatnijeg „intelektualnog projekta“ koji osim novinarstva gotovo u jednakoj meri obuhvata i njene romane i pripovetke.
Poprište je drugačije, no borba koju Karter vodi suštinski je ista – protiv ograničenih i ograničavajućih stavova u kulturnom, političkom, društvenom i svakom drugom smislu. Tokom osamdesetih godina, međutim, paralelno čitanje njenih romana i novinarskih tekstova otkriva kretanje u suprotnim smerovima: dok su romani sve više bili okrenuti karnevalesknom i pozorišnom, novinarstvo je sve svedenije u strukturnom i jezičkom smislu. U ovom je periodu Karter objavljivala uglavnom u Gardijanu. Na studijama se Andžela Karter okreće srednjovekovnoj književnosti, čiji će se uticaj u njenim romanima pokazati kroz prisustvo mitova, legendi i folklornih elemenata. Okolnosti društvenog, političkog i književnog života karakterističnog za ovaj period mogu se tumačiti kao značajan formativni uticaj u životu Andžele Karter. Književnost u periodu nakon drugog svetskog rata najčešće se ocenjuje kao povratak prevashodno realističnom modusu. Sazrevajući kao intelektualac i pisac, Karter je zadržala buntovništvo generacije „Gnevnih mladih ljudi“ Kingslija Ejmisa, no njena će književnost biti književnost generacije pisaca koji će izvesti britanski roman iz „regresivnog trenda socijalnog realizma kojim dominiraju muškarci“.
Nakon što je diplomirala, Karter je nastavila da živi u boemskoj četvrti Bristola u kojoj je smeštena i radnja njenih romana koji će, iako nisu objavljivani jedan za drugim, postati poznati pod zajedničkom odrednicom „Bristolska trilogija“; u pitanju su romani Senoviti ples (Shadow Dance), objavljen 1966, Nekoliko opažanja (Several Perceptions), objavljen 1968. i Ljubav (Love) iz 1971. godine. Kako navodi Pič, Karter je svoj postupak u ovim romanima nazivala „imitiranjem muške tačke gledišta“ zbog fokalizacije iz ugla muških junaka, a mešanje žanrova i stvaranje hibridnih formi kao karakteristike koje ovde izbijaju na videlo svoj puni izraz će dobiti naročito u kasnijim romanima Andžele Karter. Mark O’Dej smatra da se ovi romani izdvajaju od ostalih upravo po tome što se moraju čitati i tumačiti u okviru pojmova tradicionalnog književnog realizma. Kao realističkiprikaz „provincijalne boemije“ šezdesetih godina, ovi romani se odlikuju sličnim skupom likova, sličnim pripovedačkim tehnikama, sličnim zapletima i nizom tema i motiva karakterističnih za „kontrakulturu“ ovog razdoblja koja je spisateljici bila bliska.
Nina Muždeka
Andžela Karter je mnogo više od britanskog sinonima za magijski realizam, iako se čini da je sam izraz „magijski realista mogao biti izmišljen da bi se opisala Andžela Karter“. Ona je „feministkinja i ikonoklast“ koji magijski realizam povezuje sa „postmodernizmom, feminizmom, gotikom, realnim i nadrealnim“, pisac koji, kao i svi postmodernisti sklon pastišima i kolažima, intertekstualnosti i kršenju granica žanrova, piše romane, priče i eseje koji su „sveobuhvatni u svom poletu, mašti i rečitosti“. Andžela Karter je i pisac koji u svojim delima preispituje tradiciju i njeno prihvatanje, kanon i njegovo veličanje, ali i pisac kojeg je smrt u 51. godini života učinila delom tog kanona i te tradicije, što bi verovatno smatrala apsurdnim. Karter je nakon smrti stekla kultni status; mitologizacija njenog lika i dela otišla je toliko daleko da su je nazivali i blagonaklonom čarobnicom i dobrom vilom. Bilo je, međutim, i onih koji su smatrali da njena dela neće izdržati test vremena jer su suviše okrenuta artikulisanju politički korektnih pomodnih stavova sadašnjice. U svakom slučaju, nakon smrti 1992. godine Karter je postala najčitaniji pisac među studentima na britanskim univerzitetima, a školske godine 1992/93. podneto je više zahteva za odobrenje doktorskih teza koje se bave delima Andžele Karter nego teza koje se bave sveukupnom književnošću 18. veka. 7 Kada poredi reputaciju koju je Andžela Karter imala za života i onu koje je stekla nakon smrti, Pol Barker tvrdi da su posmrtni tekstovi bili duži i blagonakloniji od većine kritika koje je dobila za života.
Barker takođe tvrdi i da su njena reputacija i njen život suviše često podsećali na vožnju rolerkosterom. 8 Uprkos popularnosti dela Andžele Karter, međutim, ne postoji nijedna njena kompletna biografija. U mnogim pokušajima da se njen života zapiše nailazi se na brojne praznine, nepotpune informacije i različite interpretacije. Andžela Oliv Stoker (Angela Olive Stalker) je rođena 7. maja 1940. godine u Istbornu (Saseks), gde joj se majka sklonila odmah po izbijanju drugog svetskog rata kako bi izbegla bombardovanje Londona. Otac, Hju Stoker (Hugh Stalker) bio je novinar škotskog porekla, dok joj je majka Oliv Stoker, rođena Farding (Olive Stalker, rođ. Farthing) bila iz rudarske oblasti Jorkšira. Ostatak rata porodica je provela u Jorkširu, gde je živela baba sa majčine strane, „iz radničke klase, matrijarhalno nastrojena, dominantna i feministkinja“. Možda se u ovim ranim godinama nalazi koren stavova koje Andžela Karter zauzima kako u životu, tako i u književnosti. Detinjstvo je velikim delom provodila ili u Jorkširu ili u Škotskoj, zbog čega je na London i južni deo Engleske, gde se naposletku ipak trajno naselila, gledala onako kako su gledali njeni roditelji – kao na nešto strano što se jedino iz perspektive tuđinca može sagledati. Možda joj je upravo ova perspektiva omogućila otklon i tačku gledišta iz koje London može izgledati egzotično, pa čak i magično. Oni koji su pisali o njenom životu ističu da je teško bilo definisati odnos koji je imala sa majkom, što potom povezuju sa figurom majke koja u njenim delima često nedostaje.
Kritičari često navode njen snažan intelektualni i kulturni uticaj, kao i činjenicu da se preko majčine strane porodice Andžele Karter zainteresovala za pojam Imperije i pitanje engleskog nacionalnog identiteta u sprezi sa kolonijalizmom, što će postati istaknut motiv u njenim romanima. 11 Karter je odrasla u južnom Londonu, gde je završila i lokalnu gimnaziju. Linden Pič (Linden Peach) navodi da je, kako je sama govorila, bila „anoreksična tinejdžerka sa opsesivno zaštitnički nastrojenim roditeljima“. Iz ovog perioda datira njena opčinjenost filmovima, Holivudom, glamurom i iluzijom, ali i Amerikom, što se izdvaja kao zajednička crta generacije koja je odrastala pedesetih godina XX veka u Britaniji. Drugu polovinu pedesetih obeležili su „Gnevni mladi ljudi“, rokenrol, motivi pobune i anti-junaka, što se može čitati kao tačka preseka duha vremena i potrebe Andžele Karter da šokira, zapanji i uznemiri, a time i pokrene na razmišljanje. U analizi društvene utemeljenosti njenih dela kritičari obično polaze od tvrdnje da su na odrastanje Andžele Karter uticale pozitivne posledice uvođenja socijalnog društva, jednakog prava na školovanje za sve, kao i atmosfera optimizma koja je obeležila period nakon drugog svetskog rata. Andžela Karter, slažu se svi kritičari njene književnosti, krši pravila. Njena književnost, kako kaže Lorna Sejdž (Lorna Sage), „vreba na obodima pravog engleskog romana poput čudovišta iz noćne more“, to su „gnusna, erotična, genijalna dela koja se hrane kulturnom krizom“ u kojoj se nalazi društvo o kojem Karter piše.
Pravila je kršila i u životu ukojem se mnogi događaji nižu redosledom obrnutim od tradicionalnog. Kada joj je bilo devetnaest godina, 1959. godine, Andžela Karter prekida školovanje i postaje novinar pripravnik u Krojdon Advertajzeru (The Croydon Advertiser). Naredne godine (1960) upoznaje Pola Kartera (Paul Carter) i sa dvadeset godina se udaje za njega. Tek potom odlučuje da ipak upiše studije, i to studije engleskog, na Univerzitetu u Bristolu, gde provodi period od 1962. do 1965. godine. Ove su odluke, svaka na svoj način, bitno odredile ne samo njen privatni život već i njenu karijeru. Iako je poznatija po svojim pripovetkama i romanima nego po svom novinarstvu, njeni novinarski tekstovi, baš kao i njeni romani, obuhvataju razdoblje od trideset godina. Andžela Karter slovi za pisca kojem novinarstvo pruža priliku da kritiku društva i kulture u kojoj živi izrazi na drugačiji način u odnosu na umetničku prozu. Iz takvih težnji nastale su dve zbirke njenih zapisa, Ništa sveto (Nothing Sacred) 1982. i Izbrisane napomene (Expletives Deleted) 1992. godine. Ovi su zapisi nakon njene smrti objedinjeni u jednu celinu, objavljenu 1997. godine, koja nosi naslov Shaking a Leg: Collected Journalism and Writing. Njeni su novinski članci i prikazi, koje je objavljivala u novinama Gardijan, London Magazine i New Society, često eksperimentalni, radikalni i živopisni koliko i njena umetnička proza. Linden Pič u novinarstvu Andžele Karter zapaža teme kojima će se spisateljica vraćati i u pripovetkama i romanima, poput „rata, seksualnosti, feminizma, pornografije, sadomazohizma, hrane, buntovništva, fantazije, odevanja i mode“ te se stoga njeni prikazi i kritike mogu čitati kao dodatak romanima. Pič na ovaj segment njene karijere ne gleda kao na amaterizam već kao na deo sveobuhvatnijeg „intelektualnog projekta“ koji osim novinarstva gotovo u jednakoj meri obuhvata i njene romane i pripovetke.
Poprište je drugačije, no borba koju Karter vodi suštinski je ista – protiv ograničenih i ograničavajućih stavova u kulturnom, političkom, društvenom i svakom drugom smislu. Tokom osamdesetih godina, međutim, paralelno čitanje njenih romana i novinarskih tekstova otkriva kretanje u suprotnim smerovima: dok su romani sve više bili okrenuti karnevalesknom i pozorišnom, novinarstvo je sve svedenije u strukturnom i jezičkom smislu. U ovom je periodu Karter objavljivala uglavnom u Gardijanu. Na studijama se Andžela Karter okreće srednjovekovnoj književnosti, čiji će se uticaj u njenim romanima pokazati kroz prisustvo mitova, legendi i folklornih elemenata. Okolnosti društvenog, političkog i književnog života karakterističnog za ovaj period mogu se tumačiti kao značajan formativni uticaj u životu Andžele Karter. Književnost u periodu nakon drugog svetskog rata najčešće se ocenjuje kao povratak prevashodno realističnom modusu. Sazrevajući kao intelektualac i pisac, Karter je zadržala buntovništvo generacije „Gnevnih mladih ljudi“ Kingslija Ejmisa, no njena će književnost biti književnost generacije pisaca koji će izvesti britanski roman iz „regresivnog trenda socijalnog realizma kojim dominiraju muškarci“.
Nakon što je diplomirala, Karter je nastavila da živi u boemskoj četvrti Bristola u kojoj je smeštena i radnja njenih romana koji će, iako nisu objavljivani jedan za drugim, postati poznati pod zajedničkom odrednicom „Bristolska trilogija“; u pitanju su romani Senoviti ples (Shadow Dance), objavljen 1966, Nekoliko opažanja (Several Perceptions), objavljen 1968. i Ljubav (Love) iz 1971. godine. Kako navodi Pič, Karter je svoj postupak u ovim romanima nazivala „imitiranjem muške tačke gledišta“ zbog fokalizacije iz ugla muških junaka, a mešanje žanrova i stvaranje hibridnih formi kao karakteristike koje ovde izbijaju na videlo svoj puni izraz će dobiti naročito u kasnijim romanima Andžele Karter. Mark O’Dej smatra da se ovi romani izdvajaju od ostalih upravo po tome što se moraju čitati i tumačiti u okviru pojmova tradicionalnog književnog realizma. Kao realističkiprikaz „provincijalne boemije“ šezdesetih godina, ovi romani se odlikuju sličnim skupom likova, sličnim pripovedačkim tehnikama, sličnim zapletima i nizom tema i motiva karakterističnih za „kontrakulturu“ ovog razdoblja koja je spisateljici bila bliska.
Nina Muždeka