Ovo su stihovi iz zbirke mlade pesnikinje,na koju sam naleteo sasvim slučajno na sajmu knjiga i čija me je sadržina naprosto oduševila. Zbirka je izašla 2012 godine izdanju Književne omladine Srbije.
Igraj Saloma!
Uvijaj telo što bledo blista,
na mesečini purpurom obasjan sjaj,
lobanji truloj i punoj glista,
vuku te usne, prokleti raj.
Igraj pod velom što smelo pleše,
pod krunom tmurnom caru tvog doma,
željom što srca crvljiva teše
sve učinjene kobi. Igraj Saloma!
I šakom lepom, kud` svila teče,
paukovu mrežu istkaj dostojnu guja.
Devojko, budi spremna da ovo tamno veče,
označiš pečatom svojim, mladošću koja buja.
Igraj, igraj Saloma!
Odbijanje dostojno ljubavi nije,
onog što nesvestan duševnog sloma,
zenice tvoje đavolske krije.
Srcem kud` strah i zanos teku,
okrutnom klicom carskoga doma,
da glavu božjeg proroka seku
zahvaljujući tebi. Igraj Saloma!
- - - - - - - - - -
Tužbalica Beogradskog Psa
Prolazniče gordi, Adamovog roda,
zastani dok hodaš pokraj mene nemo.
Ja ne tražim više od hrane i vode,
i od toplog mesta na kome bih drem’o.
I kad žuriš negde, pogladi me malo,
dok gledam u tebe sa očima nade,
koja slepo traži nekog kom je stalo,
k’o na mene misli i na moje jade.
Sugrađane ljudski, nizašta nisam kriv,
dok veselo mašem repom, zaista tražim malo;
Ne moraš da me voliš, ali poštuj to što sam živ,
jer do života svakog uvek nekom je stalo.
A ja ću dok skitam nemo, po ulici beznađa,
sa večno budnom nadom voleti ljudski rod.
Jer se u mom napuštenom srcu mržnja nikad ne rađa,
a u mojim se psećim očima zvezdani vidi svod.
- - - - - - - - - -
PEVAJ
Molim te pevaj, ptico, pred zoru što me slama,
gde čitav svet se smerno iz tmurnog počinka budi,
mi smo prognani davno, pod nama je žrtvena jama,
i kažu da nismo više vredni ko drugi ljudi.
A vrednost, ta mera stara, što vagu života ljulja,
nikome nije znana po svetlom nebeskom sudu,
i svi se činimo samo k`o pomahnitala rulja,
što naopačke ganja već osuđenoga Judu.
I nismo više ništa! Ponor je ime stekao,
po natrpanom ljudstvu što stalno u njega pada
u samilosju božjem, a jednom je pesnik rekao
da smo junačkoga roda u ovoj dolini jada.
Pevaj, prognana ptico! Život još mirno teče
u ovom belom gradu gde nas beznađe guta.
I nismo više ljudi. Vekovi slave kleče,
u prašini pred ničim na krvavom temelju puta.
Igraj Saloma!
Uvijaj telo što bledo blista,
na mesečini purpurom obasjan sjaj,
lobanji truloj i punoj glista,
vuku te usne, prokleti raj.
Igraj pod velom što smelo pleše,
pod krunom tmurnom caru tvog doma,
željom što srca crvljiva teše
sve učinjene kobi. Igraj Saloma!
I šakom lepom, kud` svila teče,
paukovu mrežu istkaj dostojnu guja.
Devojko, budi spremna da ovo tamno veče,
označiš pečatom svojim, mladošću koja buja.
Igraj, igraj Saloma!
Odbijanje dostojno ljubavi nije,
onog što nesvestan duševnog sloma,
zenice tvoje đavolske krije.
Srcem kud` strah i zanos teku,
okrutnom klicom carskoga doma,
da glavu božjeg proroka seku
zahvaljujući tebi. Igraj Saloma!
- - - - - - - - - -
Tužbalica Beogradskog Psa
Prolazniče gordi, Adamovog roda,
zastani dok hodaš pokraj mene nemo.
Ja ne tražim više od hrane i vode,
i od toplog mesta na kome bih drem’o.
I kad žuriš negde, pogladi me malo,
dok gledam u tebe sa očima nade,
koja slepo traži nekog kom je stalo,
k’o na mene misli i na moje jade.
Sugrađane ljudski, nizašta nisam kriv,
dok veselo mašem repom, zaista tražim malo;
Ne moraš da me voliš, ali poštuj to što sam živ,
jer do života svakog uvek nekom je stalo.
A ja ću dok skitam nemo, po ulici beznađa,
sa večno budnom nadom voleti ljudski rod.
Jer se u mom napuštenom srcu mržnja nikad ne rađa,
a u mojim se psećim očima zvezdani vidi svod.
- - - - - - - - - -
PEVAJ
Molim te pevaj, ptico, pred zoru što me slama,
gde čitav svet se smerno iz tmurnog počinka budi,
mi smo prognani davno, pod nama je žrtvena jama,
i kažu da nismo više vredni ko drugi ljudi.
A vrednost, ta mera stara, što vagu života ljulja,
nikome nije znana po svetlom nebeskom sudu,
i svi se činimo samo k`o pomahnitala rulja,
što naopačke ganja već osuđenoga Judu.
I nismo više ništa! Ponor je ime stekao,
po natrpanom ljudstvu što stalno u njega pada
u samilosju božjem, a jednom je pesnik rekao
da smo junačkoga roda u ovoj dolini jada.
Pevaj, prognana ptico! Život još mirno teče
u ovom belom gradu gde nas beznađe guta.
I nismo više ljudi. Vekovi slave kleče,
u prašini pred ničim na krvavom temelju puta.