Altruizam

Godinama imam jednu dilemu.
Gde je granica, kada dobrota prelazi u glupost, naivnost i iskoriscavanje?
Neko vam je blizak, ali se u zivotu prosto ne snalazi. Cesto gresi, sto iz nepromisljenosti sto iz nesposobnosti da se nosi sa zivotom. "Uskacete" i pomazete, savetima, novcano, uslugama, ustupcima...ali tome kraja nema...
Ne ocekujete nagrade, priznanja bilo kakve vrste i protivusluge, cak cuvate tu tudju "sramotu" kao tajnu jer vam je neumesno da o tome pricate. To ispada kao da sebe uzdizete i hvalite a tog bliskog ocrnite pred ljudima.
I onda...nakon godina i godina,jednoga dana, pocnete da se osecate iscedjeno u svakom pogledu i kazete - basta!
Sta se sad desava?
Postanete preko noci kucka, el kucak (:zcepanje:)
Ta osoba je zaboga tako dobra, uvek ljubazna, drustvena, a vi kao najblizi ste stvarno djubre sto ne pomognete :eek:
Za prijatelje bih uradila (skoro) sve. Cak i ako su njihovi postupci u datim situacijama suprotni mojim ubedjenjima, spremna sam na vecu fleksibilnost ako ce oni biti sretni.
Ispunjava me zadovoljstvo okoline, pa je time i pomoc njima na neki nacin ujedno korist i meni.
Ali, postoje situacije kada progledas, osetis se namagarceno. Srecom, nisam se mnogo puta opekla po tom pitanju.
Zapravo, najgore je kada pomognes, das sve od sebe, a onda oni sufliraju u fazonu "ja bih ipak tako, bilo bi bolje ovako,...":roll: Pa, uradi onda, sto mene gnjavis!!!:evil:
Inace, imam ludu srecu sa prijateljima. Priskacemo jedni drugima i sto je jos lepse ne merimo usluge, pa i nema duznih :)
 
Ja ne priznajem postojanje moralnih obaveza jer se to menja sa teritorijom, verskim opredeljenjem, vremenom.
A psihološke potrebe da. Ja ne mogu da se pogledam u ogledalo ako nisam pomogla nekome kome sam mogla da pomognem, a ja sam ga ignorisala.
Nažalost, sve češće ne mogu da se pogledam u ogledalo jer ne mogu da spasem sve na ovom svetu, ali i dalje to nije opravdanje.
 
Ja ne priznajem postojanje moralnih obaveza jer se to menja sa teritorijom, verskim opredeljenjem, vremenom.
A psihološke potrebe da. Ja ne mogu da se pogledam u ogledalo ako nisam pomogla nekome kome sam mogla da pomognem, a ja sam ga ignorisala.
Nažalost, sve češće ne mogu da se pogledam u ogledalo jer ne mogu da spasem sve na ovom svetu, ali i dalje to nije opravdanje.

Samo se ti nemoj toliko sekirati...
 
Godinama imam jednu dilemu.
Gde je granica, kada dobrota prelazi u glupost, naivnost i iskoriscavanje?
Neko vam je blizak, ali se u zivotu prosto ne snalazi. Cesto gresi, sto iz nepromisljenosti sto iz nesposobnosti da se nosi sa zivotom. "Uskacete" i pomazete, savetima, novcano, uslugama, ustupcima...ali tome kraja nema...
Ne ocekujete nagrade, priznanja bilo kakve vrste i protivusluge, cak cuvate tu tudju "sramotu" kao tajnu jer vam je neumesno da o tome pricate. To ispada kao da sebe uzdizete i hvalite a tog bliskog ocrnite pred ljudima.
I onda...nakon godina i godina,jednoga dana, pocnete da se osecate iscedjeno u svakom pogledu i kazete - basta!
Sta se sad desava?
Postanete preko noci kucka, el kucak (:zcepanje:)
Ta osoba je zaboga tako dobra, uvek ljubazna, drustvena, a vi kao najblizi ste stvarno djubre sto ne pomognete :eek:

Pa tvoje pitanje je ujedno i odgovor gde je granica...
Samo imam da kazem da zavisi koliko je osoba bliska i to ima razlike...
Inace, cesto sam posmatrala sastrane te situacije i mogu reci da je stvarno :eek::eek::eek: zabrinjavajuce...
 
Za prijatelje bih uradila (skoro) sve. Cak i ako su njihovi postupci u datim situacijama suprotni mojim ubedjenjima, spremna sam na vecu fleksibilnost ako ce oni biti sretni.
Ispunjava me zadovoljstvo okoline, pa je time i pomoc njima na neki nacin ujedno korist i meni.
Ali, postoje situacije kada progledas, osetis se namagarceno. Srecom, nisam se mnogo puta opekla po tom pitanju.
Zapravo, najgore je kada pomognes, das sve od sebe, a onda oni sufliraju u fazonu "ja bih ipak tako, bilo bi bolje ovako,...":roll: Pa, uradi onda, sto mene gnjavis!!!:evil:
Inace, imam ludu srecu sa prijateljima. Priskacemo jedni drugima i sto je jos lepse ne merimo usluge, pa i nema duznih :)



E upravo se radi o tim "suflerima" koji coporativno posmatraju sa strane i stavljaju se u ulogu sudije.
Zadnja recenica posta se odnosila na njih, shvatila si :)
 
Zato ti rekoh da nije ni bitno šta ko priča sve dok je tebi savest mirna. Ljudi sude prema svojim iskustvima i gledaju tebe kroz sebe.

Meni jeste.
Ako od coveka ne ocekujete da vrati uslugu ne moze vas ni povrediti.
Ali vredja kada egocentrici, cinici i radikalni individualisti altruizam poistovecuju sa sebicnoscu jer zaboga sve sto cinimo, cinimo samo da ugodimo sebi.
To je postala "mudrost".
Nazalost takva dela ne reanimiraju solidarnost nego skepsu koja pocinje sa..."da, ali..."
Ovo posmatram odkad znam za sebe i uvek mi je smetalo.
 
i to rece neko ko postavi temu o tome kako je do sad bila dobra ali vise nece, ne isplati se:D


To je tvoj proizvoljan zakljucak :)
Tema nisam ja nego konkretna situacija.

Recimo da si se svesrdno trudila da pomognes svom bratu, uvek i u svakoj prilici, pa si ga, sto rece Linda ucila "da peca" umesto sto mu ti stalno dajes ribu. I traje to, traje.. al ne ide mu. Uporna si i strpljiva, ali on nije, pa se pitas iskoristava li te zapravo? Pokusas sa sok terapijom. Ostavices ga gladnog jedno vreme, nece li ga glad naterati da se bori. Takvog ga vide komsije, prijatelji i poznanici i kazu "kakva si ti sestra kada si dopustila da ti brat gladuje?" videvsi samo tu zadnju sekvencu od dugometraznog filma.
A niko ga ne nahrani.
 
"Не постоји апсолутно несебичан чин." - рече Џои из "Пријатеља", а ја морам да се сложим са овом констатацијом.

Постоји.
Ако не очекујемо ништа заузврат, чак ни захвалност. Ако је то могуће?
Мени је могуће да тако функционишем само краткорочно, убио бих се од континуитета. Болесно ми то мало.
 
Godinama imam jednu dilemu.
Gde je granica, kada dobrota prelazi u glupost, naivnost i iskoriscavanje?
Neko vam je blizak, ali se u zivotu prosto ne snalazi. Cesto gresi, sto iz nepromisljenosti sto iz nesposobnosti da se nosi sa zivotom. "Uskacete" i pomazete, savetima, novcano, uslugama, ustupcima...ali tome kraja nema...
Ne ocekujete nagrade, priznanja bilo kakve vrste i protivusluge, cak cuvate tu tudju "sramotu" kao tajnu jer vam je neumesno da o tome pricate. To ispada kao da sebe uzdizete i hvalite a tog bliskog ocrnite pred ljudima.
I onda...nakon godina i godina,jednoga dana, pocnete da se osecate iscedjeno u svakom pogledu i kazete - basta!
Sta se sad desava?
Postanete preko noci kucka, el kucak (:zcepanje:)
Ta osoba je zaboga tako dobra, uvek ljubazna, drustvena, a vi kao najblizi ste stvarno djubre sto ne pomognete :eek:

Ti si tu granicu očigledno prešla :aha:
Preostaje ti da ćutiš i trpiš - kao, stisnuću zube i nek misle da sam kučka ili.. Ili da istrtljaš sve :lol:
Mada kontam da je za ovo drugo malo kasno :think: Mislim, ispašćeš kučketina, vidi je, bezdušna i još laže :eek:
 
To je tvoj proizvoljan zakljucak :)
Tema nisam ja nego konkretna situacija.

Recimo da si se svesrdno trudila da pomognes svom bratu, uvek i u svakoj prilici, pa si ga, sto rece Linda ucila "da peca" umesto sto mu ti stalno dajes ribu. I traje to, traje.. al ne ide mu. Uporna si i strpljiva, ali on nije, pa se pitas iskoristava li te zapravo? Pokusas sa sok terapijom. Ostavices ga gladnog jedno vreme, nece li ga glad naterati da se bori. Takvog ga vide komsije, prijatelji i poznanici i kazu "kakva si ti sestra kada si dopustila da ti brat gladuje?" videvsi samo tu zadnju sekvencu od dugometraznog filma.
A niko ga ne nahrani.

ja skontala da si ti brata hranila i onda kad ti je dojadilo da mu glumiš majku, počela da ga učiš da peca, a on je bio u fazonu "koji ti je pa sad, daj ribu, gladan sam!" :mrgreen:
 
Ti si tu granicu očigledno prešla :aha:
Preostaje ti da ćutiš i trpiš - kao, stisnuću zube i nek misle da sam kučka ili.. Ili da istrtljaš sve :lol:
Mada kontam da je za ovo drugo malo kasno :think: Mislim, ispašćeš kučketina, vidi je, bezdušna i još laže :eek:



Najgore je ciniti dobra dela,pa pocle o njima "trtljati".
Ako cu necebicna, o tome ce ne govori.
 

Back
Top