Testovi koji se koriste za dijagnozu infekcije HIV-om su dva testa na antitela - ELISA i Western blot, i genetski test - PCR test (ili Viral Load). ELISA i Western blot otkrivaju samo ono sto je pogresno prihvaceno da su HIV antigeni ili proteini. Slicno tome, i PCR test otkriva samo kopije fragmenata RNK, koja je proizvoljno prihvacena kao nuleinska kiselina HIV-a. Nijedan od ovih testova ne otkriva sam HIV, ili HIV cestice.
Farmaceutske kuce i laboratorije koje proizvode ove testove, uz svaki test prilazu i detaljno uputstvo na kojem se izmedju ostalog nalaze i ove izjave:
ELISA
''Elisa testing alone cannot be used to diagnose AIDS, even if the recommended investigation of reactive specimens suggests a high probability that the antibody to HIV-1 is present" (Abbott 1997).
Western blot
''Do not use this kit as the sole basis of diagnosis of HIV-1 infection." (Epitope Organon Teknika)
PCR Viral Load
"The Amplicor HIV-1 Monitor test is not intended to be used as a screening test for HIV or as a diagnostic test to confirm the presence of HIV infection" (Roche 2003).
Sto ce reci - farmaceuti daju do znanja da ovi testovi nisu specificni za dijagnozu HIV-a, dok proponenti AIDS-a tvrde drugacije. U klinickoj medicini, jedini ispravni metod za utvrdjivanje osetljivosti i specificnosti dijagnostickog testa jeste uporedjivanje testa sa svojim zlatnim standardom. U ovom slucaju, jedini moguci zlatni standard za HIV test bi bio sam HIV. Obzirom da HIV NIKADA nije izolovan kao nezavisna, slobodna ili prociscena viralna cestica, specificnost i osetljivost ovih testova je prilicno diskutabilna, jer se specificnost i osetljivost racunaju proizvoljno, uporedjivanjem sa klinickim manifestacijama AIDS-a ili brojanjem T4 celija...
"At present there is no recognized standard for establishing the presence and absence of HIV-1 antibody in human blood. Therefore sensitivity was computed based on the clinical diagnosis of AIDS and specificity based on random donors." (Abbott 1997)
Obzirom da ne postoji zlatni standard za definisanje specificnosti testova koji se koriste za dijagnozu HIV-a, svi koji su oznaceni kao HIV-pozitivni bi trebalo da budu proglaseni za lazno pozitivne. Zbog prirode ovih testova NIJEDNA osoba ne moze biti potpuno ispravno i validno oznacena ili proglasena kao HIV-negativna ili HIV -pozitivna. Ali, medju AIDS naucnicima, novinarima, zdravstvenim radnicima se retko kada razmatra o pouzdanosti ovih testova. Oni su prihvaceni zdravo za gotovo, kao validan pokazatelj prisutnosti HIV-a.
Pravilne i ispravne procedure za izolovanje retrovirusa su utvrdjene i uspostavljene 1964te godine. Najcesci izvori materijala iz kojih retrovirusi mogu biti izolovani i procisceni su - krv, razni tkivni homogenati i supernatanti inficiranih celijskih kultura.
5 osnovnih koraka u tehnici za izolaciju i prociscavanje retrovirusa su:
- koncentrisanje viranih cestica centrifugom
- elektronska mikroskopija koncentrisanih viralnih cestica
- biohemijska i genetska analiza prociscenih viralnih cestica
- konstantna kontrola eksperimenata, kako bi se izbeglo pogresno tumacenje i posmatranje endogenih retrovirusa kao egzogenih virusa
- bioloski testovi sa ciljem da se ustanovi da li je izolovani virus zaista potencijalno patogen i virulentan.
Ono sto je u celoj ovoj prici najvaznije - ni Montanje, ni Galo, ni Levi se nisu drzali ovih koraka u trenutku kada su tvrdili da su izolovali virus HIV. Prva dva koraka su preskocena, zatim, nisu pruzili dokaz (el. mikroskopom) da se cestice iz supernatanta inficirane celijske kulture sastoje prvenstveno od viralnih cestica(koncentrisanih). Umesto toga, oni su kao dokaz pruzili fotografije(sa elektronskog mikroskopa) aktiviranih/stimulisanih kultivisanih limfocita koji otpustaju cestice slicne retrovirusima. Medjutim, ove cestice slicne retrovirusima, mogu otpustati i neinficirane kulture stimulisanih/aktiviranih limfocita. Fotografije ''neinficiranih'' limfocita kultivisanih pod istim uslovima kao i ''inficirani'', ne postoje, tj nikad nisu prilozene. Navodno postojanje HIV dalje je bilo ''potvrdjeno'' proucavanjem proteina, aktivnosti enzima reverzibilne transkriptaze i fragmenata RNK koji su nadjeni u supernatantima kultura (znaci, potvrda ne dolazi od direktne analize preciscenih viralnih cestica).
Uprkos nemogucnosti da se izoluje cist virus, ili cestica virusa, nastavilo se sa forsiranjem postojanja HIV-a, a svi dokazi koji ukazuju na postojanje virusa su posredni, i utvrdjeni su na osnovu prisustva (u celijskim kulturama ili kod kod HIV-pozitivnih):
- proteina i glikoproteina p34/32, p24, p18/17,p120, gp160/150, gp120, i gp41/45/40, za koje se tvrdi da pripadaju HIV-u
- enzima reverzibilne transkriptaze, koja navodno pripada HIV-u
- RNK i DNK fragmenata, koji takodje navodno pripadaju HIV-u
Istina je - ni za jednu od ovih susptanci nije do sada dokazano da pripada HIV-u. Kako moze da se dokaze da supstance nadjene u tim kulturama zaista pripadaju viralnim cesticama koje nikad nisu valjano preciscene? Kako dokazati da te supstance nisu celijski otpad ili celijske mikrovezikule, koje se takodje javljaju u talogu pri istoj gustini kao i retrovirusi? Da bi se nedvosmisleno i bez sumnje dokazalo, da te supstance/molekuli, koje se smatraju markerima, zaista jesu deo retrovirusa zvanog HIV, apsolutno je neophodno da se viralne cestice potpuno presciste i odvoje i razdvoje od svega ostalog. To sa HIV-om nikada nije uradjeno. Procedura/metod u svojoj osnovi ima polaznu tacku - da je za svako proucavanje komponenti i cestica virusa osnovno imati izvesnu kolicinu preciscenog virusa. Posle preciscavanja se pristupa tretiranju preciscenog materijala (ribonukleazom, raznim deterdzentima) sa ciljem da se razbiju preciscene cestice kako bi otpustile svoje unutrasnje komponente. Ni to nikad nije uradjeno sa HIV-om.
Ova potpuno pogresna metodologija, primenjena u ''dokazivanju'' HIV-a, ima izuzetno ozbiljne posledice - globalno koriscenje HIV testova, koji uopste nisu specificni za HIV.
1999te godine, dve nezavisne grupe naucnika su zapocele istrazivanje elektronskim mikroskopom, gde su posmatrali ultrastrukturalne karkateristike materijala koji se talozi u 1.16g/ml rastvoru sukroze (taj rastvor se koristi za talozenje i kasnije detektovanje virusa ili virusnih cestica iz supernatanta). Radeci sa supernatantima kultura T-celija inficiranih HIV-1, obe grupe naucnika su u supernatantima pronasle celijski otpad i vezikule celijskih membrana koji nikako nisu mogli biti povezani sa HIV-om ili ''retkim'' viralnim cesticama. Bez obzira na to otkrice, i dalje se nastavilo sa prethodno prihvacenim i odomacenim modelom ''identifikacije'' viralnih markera, a na osnovu prisustva viralnih markera se posmatra i meri efikasnost antiviralnih lekova u klinickim ispitivanjima.
Aktivnost enzima reverzibilne transkriptaze, otkrivena u supernatantima celijskih kultura, je uzeta kao pokazatelj prisustva HIV-a, ali samo zato sto su Galo, Montanje i Levi pogresno predstavili taj enzim kao jedinstven za retroviruse, dok je cinjenica da taj enzim nije svojstven iskljucivo retrovirusima.
Isto tako, (pogresno interpretirani) fragmenti RNK, nadjeni u supernatantima kultura ili u krvi pacijenta, a koji se smatraju specificnim HIV markerima, mogu da poticu i od celija u kulturi ili od endogenih retrovirusa. PCR testom tj metodom se prave kopije/klonovi tih fragmenata RNK, koji su potpuno bez osnova proglaseni da pripadaju HIV genomu, pa tako ispada da se PCR testom vrsi prebrojavanje kopija necega sto se bez dokaza smatra da pripada HIV-u.
Farmaceutske kuce i laboratorije koje proizvode ove testove, uz svaki test prilazu i detaljno uputstvo na kojem se izmedju ostalog nalaze i ove izjave:
ELISA
''Elisa testing alone cannot be used to diagnose AIDS, even if the recommended investigation of reactive specimens suggests a high probability that the antibody to HIV-1 is present" (Abbott 1997).
Western blot
''Do not use this kit as the sole basis of diagnosis of HIV-1 infection." (Epitope Organon Teknika)
PCR Viral Load
"The Amplicor HIV-1 Monitor test is not intended to be used as a screening test for HIV or as a diagnostic test to confirm the presence of HIV infection" (Roche 2003).
Sto ce reci - farmaceuti daju do znanja da ovi testovi nisu specificni za dijagnozu HIV-a, dok proponenti AIDS-a tvrde drugacije. U klinickoj medicini, jedini ispravni metod za utvrdjivanje osetljivosti i specificnosti dijagnostickog testa jeste uporedjivanje testa sa svojim zlatnim standardom. U ovom slucaju, jedini moguci zlatni standard za HIV test bi bio sam HIV. Obzirom da HIV NIKADA nije izolovan kao nezavisna, slobodna ili prociscena viralna cestica, specificnost i osetljivost ovih testova je prilicno diskutabilna, jer se specificnost i osetljivost racunaju proizvoljno, uporedjivanjem sa klinickim manifestacijama AIDS-a ili brojanjem T4 celija...
"At present there is no recognized standard for establishing the presence and absence of HIV-1 antibody in human blood. Therefore sensitivity was computed based on the clinical diagnosis of AIDS and specificity based on random donors." (Abbott 1997)
Obzirom da ne postoji zlatni standard za definisanje specificnosti testova koji se koriste za dijagnozu HIV-a, svi koji su oznaceni kao HIV-pozitivni bi trebalo da budu proglaseni za lazno pozitivne. Zbog prirode ovih testova NIJEDNA osoba ne moze biti potpuno ispravno i validno oznacena ili proglasena kao HIV-negativna ili HIV -pozitivna. Ali, medju AIDS naucnicima, novinarima, zdravstvenim radnicima se retko kada razmatra o pouzdanosti ovih testova. Oni su prihvaceni zdravo za gotovo, kao validan pokazatelj prisutnosti HIV-a.
Pravilne i ispravne procedure za izolovanje retrovirusa su utvrdjene i uspostavljene 1964te godine. Najcesci izvori materijala iz kojih retrovirusi mogu biti izolovani i procisceni su - krv, razni tkivni homogenati i supernatanti inficiranih celijskih kultura.
5 osnovnih koraka u tehnici za izolaciju i prociscavanje retrovirusa su:
- koncentrisanje viranih cestica centrifugom
- elektronska mikroskopija koncentrisanih viralnih cestica
- biohemijska i genetska analiza prociscenih viralnih cestica
- konstantna kontrola eksperimenata, kako bi se izbeglo pogresno tumacenje i posmatranje endogenih retrovirusa kao egzogenih virusa
- bioloski testovi sa ciljem da se ustanovi da li je izolovani virus zaista potencijalno patogen i virulentan.
Ono sto je u celoj ovoj prici najvaznije - ni Montanje, ni Galo, ni Levi se nisu drzali ovih koraka u trenutku kada su tvrdili da su izolovali virus HIV. Prva dva koraka su preskocena, zatim, nisu pruzili dokaz (el. mikroskopom) da se cestice iz supernatanta inficirane celijske kulture sastoje prvenstveno od viralnih cestica(koncentrisanih). Umesto toga, oni su kao dokaz pruzili fotografije(sa elektronskog mikroskopa) aktiviranih/stimulisanih kultivisanih limfocita koji otpustaju cestice slicne retrovirusima. Medjutim, ove cestice slicne retrovirusima, mogu otpustati i neinficirane kulture stimulisanih/aktiviranih limfocita. Fotografije ''neinficiranih'' limfocita kultivisanih pod istim uslovima kao i ''inficirani'', ne postoje, tj nikad nisu prilozene. Navodno postojanje HIV dalje je bilo ''potvrdjeno'' proucavanjem proteina, aktivnosti enzima reverzibilne transkriptaze i fragmenata RNK koji su nadjeni u supernatantima kultura (znaci, potvrda ne dolazi od direktne analize preciscenih viralnih cestica).
Uprkos nemogucnosti da se izoluje cist virus, ili cestica virusa, nastavilo se sa forsiranjem postojanja HIV-a, a svi dokazi koji ukazuju na postojanje virusa su posredni, i utvrdjeni su na osnovu prisustva (u celijskim kulturama ili kod kod HIV-pozitivnih):
- proteina i glikoproteina p34/32, p24, p18/17,p120, gp160/150, gp120, i gp41/45/40, za koje se tvrdi da pripadaju HIV-u
- enzima reverzibilne transkriptaze, koja navodno pripada HIV-u
- RNK i DNK fragmenata, koji takodje navodno pripadaju HIV-u
Istina je - ni za jednu od ovih susptanci nije do sada dokazano da pripada HIV-u. Kako moze da se dokaze da supstance nadjene u tim kulturama zaista pripadaju viralnim cesticama koje nikad nisu valjano preciscene? Kako dokazati da te supstance nisu celijski otpad ili celijske mikrovezikule, koje se takodje javljaju u talogu pri istoj gustini kao i retrovirusi? Da bi se nedvosmisleno i bez sumnje dokazalo, da te supstance/molekuli, koje se smatraju markerima, zaista jesu deo retrovirusa zvanog HIV, apsolutno je neophodno da se viralne cestice potpuno presciste i odvoje i razdvoje od svega ostalog. To sa HIV-om nikada nije uradjeno. Procedura/metod u svojoj osnovi ima polaznu tacku - da je za svako proucavanje komponenti i cestica virusa osnovno imati izvesnu kolicinu preciscenog virusa. Posle preciscavanja se pristupa tretiranju preciscenog materijala (ribonukleazom, raznim deterdzentima) sa ciljem da se razbiju preciscene cestice kako bi otpustile svoje unutrasnje komponente. Ni to nikad nije uradjeno sa HIV-om.
Ova potpuno pogresna metodologija, primenjena u ''dokazivanju'' HIV-a, ima izuzetno ozbiljne posledice - globalno koriscenje HIV testova, koji uopste nisu specificni za HIV.
1999te godine, dve nezavisne grupe naucnika su zapocele istrazivanje elektronskim mikroskopom, gde su posmatrali ultrastrukturalne karkateristike materijala koji se talozi u 1.16g/ml rastvoru sukroze (taj rastvor se koristi za talozenje i kasnije detektovanje virusa ili virusnih cestica iz supernatanta). Radeci sa supernatantima kultura T-celija inficiranih HIV-1, obe grupe naucnika su u supernatantima pronasle celijski otpad i vezikule celijskih membrana koji nikako nisu mogli biti povezani sa HIV-om ili ''retkim'' viralnim cesticama. Bez obzira na to otkrice, i dalje se nastavilo sa prethodno prihvacenim i odomacenim modelom ''identifikacije'' viralnih markera, a na osnovu prisustva viralnih markera se posmatra i meri efikasnost antiviralnih lekova u klinickim ispitivanjima.
Aktivnost enzima reverzibilne transkriptaze, otkrivena u supernatantima celijskih kultura, je uzeta kao pokazatelj prisustva HIV-a, ali samo zato sto su Galo, Montanje i Levi pogresno predstavili taj enzim kao jedinstven za retroviruse, dok je cinjenica da taj enzim nije svojstven iskljucivo retrovirusima.
Isto tako, (pogresno interpretirani) fragmenti RNK, nadjeni u supernatantima kultura ili u krvi pacijenta, a koji se smatraju specificnim HIV markerima, mogu da poticu i od celija u kulturi ili od endogenih retrovirusa. PCR testom tj metodom se prave kopije/klonovi tih fragmenata RNK, koji su potpuno bez osnova proglaseni da pripadaju HIV genomu, pa tako ispada da se PCR testom vrsi prebrojavanje kopija necega sto se bez dokaza smatra da pripada HIV-u.