
(sve reči do sad ispisane, pa i ove, samo su zapisi spisateljkine duše i života....prelepog života....da mogu, kada se prozori sećanja isprljaju po malo da ih obrišem i gvirnem kroz njih, kada me život slomi da se podsetim gde spava snaga. Ovo je knjiga koju ostavljam u amanet onima koji hode za nama koračajući tragovima našim.....našoj deci
A TAKO MALO TREBA...
Sve što se ne neguje od nebrige umire.
Prvo umiru osećanja
tek okreneš se......i vidiš da ne osećaš više,
vidiš da si mrtav
Presilno „ja“ sve najbolje zna, nikoga ne vidi i ne sluša
i stoga sve manje lepog oseća
U roptaju umiranja „ja sad hoću“ svira posmrtni marš
Dok „pa šta“ ... “baš me briga“ i „ne mogu (čitaj neću)“
u povorci koracima sitnih laži plešu
Ne videći nikog do sebe same
Tako se postaje grub, nebrižan, sebičan,
neosetljiv na sve osim na svoje „ja“
Tako se umire
Slepo „ja“ nastavlja dalje da svog vlasnika i sve oko sebe ubija
A tako malo treba....tako malo treba da se ne umre.
Šteta...

Važi za sve vrste osećanja medju ljudima
PS Dobar vam dan.....
