Ne znam vise sta da pisem, kao da me izdaje snaga. Ne mogu vise da se borim jer ne znam ni sama vise sta zelim. Kao da sam dosla na raskrsnicu zivota i ne znam kojim putem da krenem. Vec dve, tri godine lutam bez ikakvog cilja, bez ijedne pobjede. Sve sami porazi, bojim se da gubim i posljednu nadu da ce biti bolje. Hoce li-pitam se??? A i cemu da se nadam? Kad sve sto dotaknem-unistim. Nanosim sebi bol samo da bi drugi bili sretni. Trpim ponizenja, ismijavanje a zasto? Zato sto ne zelim da prihvatim da svi ljudi nisu kao ja. Da ima onih koji bi bili sretni da me nema, da me vide da sam nesretna ali necu im pruziti to zadovoljstvo jer iako mi sada ne ide i ako je ovo mala kriza u mom zivotu probacu da je prebrodim ako budem mogla. Mogu sigurno ali da li cu hteti. Najradije bi da se zatvorim u sobu da placem i da budem sama jer tako mi je sigurno sudjeno. Uvijek sam se pitala zar sam stvarno rodjena da patim, da sve i jedna osoba koja je prosla kroz moj zivot morala da me povredi. Jesam li to zasluzila ili oni jednostavno uzivaju u tome. Ponekad se pitam pa kakav je ovo moj zivot? Pun gorcine i boli bez i jednog sretnog trenutka. Ne, ne mogu da kazem da nisam bila sretna. Jesam ali kratko. I uopste sta vredi dozivjeti srecu kad poslije toga moras da patis. Uvijek sam se zaljubljivala u pogresne osobe. Svoju ljubav sam davala svima, sve sam volela na drukciji nacin, svima sam vjerovala i svi su me iznevjerili. Sigurna sam da ne mozemo sami da biramo koga cemo da volimo. To se jednostavno desi, jer razum ne upravlja sa nama vec srce. I dosta puta to budu osobe do kojih ti prije nije nikada stalo. Shvatila sam da ne mozes da kontrolises osjecajima, ne mozes da ih zaustavis ma koliko se trudili ili ma koliko to hteli. Ja se sad borim sa osjecajima jer ne zelim vise da povredjujem sebe. Ne zelim vise da zivim za onaj jedan trenutak srece, ne zelim da se potpuno predam osjecajima da volim nekoga samo za tren i da to poslije sve nestane. Ne zelim da prolazim kroz onaj bol i tugu sto ga sreca ostavlja posle sebe. Bolje je ovako muciti sebe i probati pobjediti ovo u sebi nego zivjeti za trenutak necega sto moze da se nastavi a i ne mora. Jer jednostavno je tako. U zivotu cemo imati bezbroj trenutaka u kojima cemo patiti i plakati a samo jednom trenutak potpune srece i onda se pitam? Isplati li se zivjeti za to? Isplati li se cekati taj trenutak? Zar covjek ne izgubi nadu poslije svih tih poraza i gubitaka?!
