Napola luda, muceci sama sebe...
Skoro da sam ocekivala da iskoci iza nekog coska.
Zaboravila sam koliko sam mu rekla o sebi u onih prvih 4 meseca, i da on ima rodbinu na 2 sata odavde, da mu je tata zaradio penziju ovde.
Sve sam to zaboravila. A onda je nazvao i shvatila sam da nije bilo ni malo tesko doci do mog kucnog broja..nazalost.
Dva dana kasnije cekala me je jos jedna poruka:
Dobro jutro duso. Bas si tvrdoglava...
Nema veze, bicu strpljiv.
Puno mi nedostajes, ipak cu doci, pa...javi se.
Nekoliko dana mucenja i odjednom, isto koliko sam bila uznemirena, toliko me 'spopao' neki mir.
Cudno, stvarno.
Nekako, ne znam ni ja kako to da opisem, pomirila sam se sa cinjenicom da nije gotovo, da cu ga videti ponovo...Nekako sam sve videla u drugacijem svetlu, a opet nista se nije promenilo, stvarno cudno...
U cetvrtak uvece sam pustila poruku.Da me ubijes ne znam sta sam napisala...
Odgovor je stigao odmah.
Ulepsala si mi dan, sta ti radis?
Hm...sta je sada ovo? kako de se postavim?
Izokola, na distanci, i sve nesto tako, kao da pricam sa nekom drugom osobom.Kao sto rekoh, cudno...
Jedino sto je napisao, a iskakalo je iz okvira pristojnosti, nekog muvanja, jedina stvar koja je podsecala na ono sto se desavalo medju nama bilo je: Kada tebi najvise odgovara da dodjem?
Posle nekog vrdanja i izbegavanja napisala sam:
Kad god hoces.
U subotu me iznenadi, stigla je poruka, sada cu da krenem iz H...
za nekih nepunih 2 sata sam tu. Gde cemo da se nadjemo?
Nije mi padalo na pamet da ga pozovem u moj stan, a opet prihvatila sam sve mirno, u fazonu - sta bude, bice.
Ironicno ili ne, nasli smo se ispred bolnice.
Pitala sam se ko ga dovozi, koliko planira da ostane, jer nismo se nista dogovarali...
Dosao je sam. Kolima. Rodjakovim, verovatno.
Vidim ga i polako prilazim.Ulazim u kola.Kazem zdravo.Mirno, sa osmehom.
Gleda me. Smeje se.
- Zdravo i tebi.
Onda me ljubi.
Jednom, pa jos jednom, pa jos jednom.
- Zadavicu te, znas li? smeje se.
Uzima moje lice u ruke i ljubi me.
Onda pita gde cemo?
Nisam ni stigla da odgovorim, a vec kaze:
Vodi me na neko lepo mesto, da popijemo pice i pojedemo nesto.
Stosta meni nije jasno, ali kao sto vec rekoh - sta bude bice.
Sedimo u separeu.Kaze;
- Hajde, pricaj..
- Sta?
- Sve. Sta radis, kako si, sta ima novo?
- Nista.
- Ima bar nesto, ovoliko vremena...
- Nema, sve isto...
Brbljamo nesto, onako, kao da je skoknuo tu u komsiluk, kao da se vidjamo svaki dan...
- Nisi se udala? pita i smeje se. Belo ga gledam, i onda se setim.
- Nisam....jos.
I dalje se smeje.
Ne znam sta sam ocekivala, ali ovako nesto sigurno nisam.