. . .

Zivot polako odlazi od mene. napusta me ubijajuci i poslednju nadu. dosadila sam mu? nisam postovala njegova pravila? nemam odgovor.samo bol. i ?
Smrt me vec odavno vrbuje. mozda je tu moja greska-nikad se nje nisam bojala.
ipak,ne postoji tuznije mesto od ovog gde ni Zivot ni Smrt nisu samnom. sama,zarobljena, a jos uvek nesposobna da priznam da vise nikada necu Ziveti. da vise nikada necu prelaziti kilometre penjuci se na vrh planine samo da bih par minuta uzivala u pogledu na sarseno Bozje delo-Prirodu.
 
Hej!Cemu tako tuzno razmisljanje?Pa zar nije Nova godina?Nove nade,nove pobede,porazi...sve je to sastavni deo zivota...Ili te nesto drugo muci?
 

Back
Top