7. Nestajanje

Izgubljeno po ostacima osećanja tumaram,
Suočavam se sa duhovima starih i zanosno svežim,
I uvek mislim da sam te zaboravila, ali se lako zavaram
Kad se setim da od tebe ne mogu da bežim,
Jer od svakog nemirnog proganjanja u vrelim noćima,
Nekontrolisano se ježim.

Svaka lepa misao vodi bolu novom i težem,
Ali bez te okrutnosti se ne može,
Iz konopaca svojih maštanja pokušavam da se odvežem,
Ali mi se čini da se oni tad još više množe.

I naivno se pitam kad će sve da stane,
Besramno želeti nekog osećanje je bedno,
Otvorenih očiju provoditi noći u iščekivanju da svane,
Za tvoju bezosećajnu dušu nije vredno.

Izjeden nemirom, moj duh nezaustavljivo se suši,
A um u očaju za gubitkom vrišti,
Iako imam mnogo toga da kažem, ostavljam teret na duši,
Puštam ga da nastavi neumoljivo da me tišti.

Ne želim te u mislima svojim,
Ali sama pomisao da te uopšte nema, do srži reže,
Budućnost u sive dane bojim,
Jer se nikako ne mogu isplesti iz tvoje mreže.

Ma, samo idi drugom nekom,
Za tebe više nemam osećanja nežna,
I zadnje reči izgubiće se u odjeku dalekom,
Ali zauvek ćeš biti moja zvezda nedosežna.
 

Back
Top