- Poruka
- 20.918
DORĆOL KAO AMARKORD
Moji roditelji bili su veliki poklonici filma, komšiluk takođe. Cela moja porodica prosto je
jurišala ka bioskopima. Jednom sam umalo nastradala u redu za karte. Beše to ispred
negdašnjeg bioskopa "20. oktobar".
U to vreme za filmom Bal na vodi vladala je prava pomama. Bila sam dete, a moji roditelji
nisu znali šta se dešava i kakva je gužva, pa su poslali mene po karte.Ne znam da l’ se to
danas može zamisliti... stojim u onom redu, ljudi se guraju... Kao borba za život, ne možeš
do vazduha da dođeš, vičeš upomoć... Al’ do karte se mora doći. I došla sam!
Njeni roditelji su se, priča s puno pijeteta, kao i svi odrasli koje iz detinjstva pamti, međusobno
puno družili.
– A bilo je to vreme velikog siromaštva. Kad danas razmislim uopšte ne znam kako su se
roditelji dovijali, kako su obezbeđivali najneophodnije potrepštine. Ali taj period u mom sećanju
ostao je upamćen po tome koliko su se ljudi između sebe voleli i poštovali. Bilo je tu raznih
nacionalnosti, profesija, različitih obrazovnih nivoa, ali sve je bilo vezano ljudskom toplinom.
I moja familija bila je vrlo velika i sa mamime i sa tatine strane.
Iako je bilo teško vreme, doba siromaštva, ta toplina je za mene kao dete bila nemerljivo važna.
Ona mi je zapravo ostavila trag i utisak lepog detinjstva.
A Dorćol je specifičan kraj... Amarkord.
Onda su bile užasno jake zime. Sećam se, kao scena u filmu "Amarkord", kad idu kroz tunel od
snega. Tako se i nama dešavalo. Muškarci su morali da čiste, da naprave prohodne staze kroz
velike snegove.
Ti mali, kreneš u školu il’ do bake, ušuškan katkad i u trošne šalove i kape, oko tebe, sa jedne i
druge strane, sneg... često veći od metar, a tebi nekako toplo. Toplo, jer živiš okružen ljubavlju...
Ništa ne greje kao ljubav, ni male ni velike.
Stric Milan i brat Rade...
