- U pravu ste. Maya predstavlja iluzornost fizičkog postojanju, dok ouroboros simboliše njegovu neuništivu suštinu. Drevni simbol ouroboros potiče iz Egipta i ima značajno mesto u gnosticizmu i hermetizmu. Predstavljen je kao aždaja ili zmija koja se obnavlja gutajući vlastiti rep; ili nešto što večno cirkuliše. Nema početak i kraj. Da li možete još nešto reći o pojavi i suštini?
- Pojava i suština su kao lice i naličje. Oboje je potrebno da bi univerzum bio ono što jeste. Ne mogu se odvojiti. Izmedju njih postoji stalna uslovljenost i zavisnost.
- Poput koke i jajeta?
- Ne u potpunosti. Nastanak koke i jajeta izostavlja treći faktor.
- Treći faktor? Koji?
- Petla. Dok petao ne oplodi jaje ne može se izleći pile.
Kada je Sofija to rekla David se grohotom nasmejao: - Znači, petao je glavni! Ništa bez njega!
- Nije baš tako. - osmehnula se Sofija. - Petao ne rešava misteriju nastanka koke i jajeta, već je proširuje. Oplodjeno jaje ne može nastati bez koke i petla, dok koka i petao ne mogu nastati bez oplodjenog jajeta. Opet isti krug, ali sa više elemenata.
- Jadan petao! U šta se upetljao? Kako će se to tek sad odmrsiti? Ali, šalu na stranu. Ako pojava i suština imaju uslovljen i zavisan odnos onda se suština može otkrivati kroz pojavu i pored toga što je nevidljiva i skrivena.
- Može delimično. Nikad u potpunosti.
- Zašto?
- Zato što je viši, nerealozovani potencijal pojave. To je čini neodredjenom i nedostupnom. Zar to nije očigledno?
- Kako? Ne razumem.
- Pogledajte oko sebe. Nama vidljive pojave i oblici omogućavaju da spoznajemo fizičke zakonitosti njihovog funkcionisanja, ali ne i suštinu njihovog postojanja. Ona izlazi izvan okvira fizičkih zakonitosti. Prelazi u domen duhovnih. Ostaje nedokučiva, nejasna i misterozna.
- Kao Kantova stvar po sebi?
- Da. Mada, može se dati jednostavniji, neposredan primer. U tom slučaju treba poći od vas. - nasmešila se Sofija.
- Mene? - zbunjeno upita David.
- Posmatrate me od kada sam ušla. Nastojite da kroz moju pojavu ili fizički izgled doprete do suštine. Da proniknete u moju svest: misli i osećanja. Nije li tako?
- Jeste. Zainteresovali ste me. - priznao je David.
- Šta će te saznati o meni ne zavisi samo od vas i toga koliko ste pronicljiv posmatrač, već i od mene; od moje spremnosti da se otkrijem i iskreno saopštim svoje misli.
- Kao i od vaših misli. Dosta su apstraktne. Nadam da ću biti u stanju da ih razumem i sledim. - nasmejao se David.
- Zašto da ne? Ovo o čemu govorimo su pretežno činjenice koje nisu dovoljno iskristalisane. Da bi postale jasnije treba malo više pažnje i rasudjivanja. S obzirom da i vi imate sklonost ka dubljem razmišljanju to za vas neće predstavljati problem. Čini mi se da smo se do sada dobro razumeli. Šta vi mislite?
- Odlično smo se razumeli! - živahno je odgovorio David. - Ovaj razgovor mi pomaže da sredim vlastite misli.
- Drago mi je zbog toga.
- Nije mi jasno zašto ta dualnost? Vidljivost, nevidljivost? Pojava, suština? Šta se postiže takvim suprotnostima?
- Razvoj.
- Objasnite.
- Koja je osnovna karakteristika razvoja?
- Promena. Razvoj predstavlja promenu.
- Kako se postiže promena?
- Pokretom i aktivnošću.
- Kako se nešto može pokrenuti i postati aktivno? Šta je potrebno?
- Neki stimulans.
- Kakav?
- Ne znam šta da kažem. Nemam nikakvu ideju.
- Dobro. Da probamo drugačije. Da li je aktivnost moguća u Jednom koje je apsolutno isto i nepromenljivo?
- Ne. Jedno mora imati tendenciju promene.
- Kako Jedno može imati tu tendenciju? - pitala je Sofija, iako nije očekivala odgovor. Zato je nastavila - Ako je sve apsolutno isto, onda se ništa ne menja. Da bi došlo do promene Jedno mora biti različito u pojavi i suštini. Izvana i iznutra. Time samo sebi postaje stimulans. Samo sebe pokreće. Postaje uzrok i posledica vlastite aktivnosti.
- Shvatam. Potencijal se ne bi mogao razvijati bez realizacije. Pojava je neophodna jer je neka vrsta ogledala kroz koje nemanifestovani potencijal dobija informacije o sebi. Kroz to se menja/usavršava. Time dolazi i do promene u manifestovanoj, fizičkoj sferi jer je svest njena suština. Na taj način pojava i suština neprestano uslovljavaju medjusobni razvoj.
- Upravo tako. - nasmešila se Sofija.
- Pojava i suština su kao lice i naličje. Oboje je potrebno da bi univerzum bio ono što jeste. Ne mogu se odvojiti. Izmedju njih postoji stalna uslovljenost i zavisnost.
- Poput koke i jajeta?
- Ne u potpunosti. Nastanak koke i jajeta izostavlja treći faktor.
- Treći faktor? Koji?
- Petla. Dok petao ne oplodi jaje ne može se izleći pile.
Kada je Sofija to rekla David se grohotom nasmejao: - Znači, petao je glavni! Ništa bez njega!
- Nije baš tako. - osmehnula se Sofija. - Petao ne rešava misteriju nastanka koke i jajeta, već je proširuje. Oplodjeno jaje ne može nastati bez koke i petla, dok koka i petao ne mogu nastati bez oplodjenog jajeta. Opet isti krug, ali sa više elemenata.
- Jadan petao! U šta se upetljao? Kako će se to tek sad odmrsiti? Ali, šalu na stranu. Ako pojava i suština imaju uslovljen i zavisan odnos onda se suština može otkrivati kroz pojavu i pored toga što je nevidljiva i skrivena.
- Može delimično. Nikad u potpunosti.
- Zašto?
- Zato što je viši, nerealozovani potencijal pojave. To je čini neodredjenom i nedostupnom. Zar to nije očigledno?
- Kako? Ne razumem.
- Pogledajte oko sebe. Nama vidljive pojave i oblici omogućavaju da spoznajemo fizičke zakonitosti njihovog funkcionisanja, ali ne i suštinu njihovog postojanja. Ona izlazi izvan okvira fizičkih zakonitosti. Prelazi u domen duhovnih. Ostaje nedokučiva, nejasna i misterozna.
- Kao Kantova stvar po sebi?
- Da. Mada, može se dati jednostavniji, neposredan primer. U tom slučaju treba poći od vas. - nasmešila se Sofija.
- Mene? - zbunjeno upita David.
- Posmatrate me od kada sam ušla. Nastojite da kroz moju pojavu ili fizički izgled doprete do suštine. Da proniknete u moju svest: misli i osećanja. Nije li tako?
- Jeste. Zainteresovali ste me. - priznao je David.
- Šta će te saznati o meni ne zavisi samo od vas i toga koliko ste pronicljiv posmatrač, već i od mene; od moje spremnosti da se otkrijem i iskreno saopštim svoje misli.
- Kao i od vaših misli. Dosta su apstraktne. Nadam da ću biti u stanju da ih razumem i sledim. - nasmejao se David.
- Zašto da ne? Ovo o čemu govorimo su pretežno činjenice koje nisu dovoljno iskristalisane. Da bi postale jasnije treba malo više pažnje i rasudjivanja. S obzirom da i vi imate sklonost ka dubljem razmišljanju to za vas neće predstavljati problem. Čini mi se da smo se do sada dobro razumeli. Šta vi mislite?
- Odlično smo se razumeli! - živahno je odgovorio David. - Ovaj razgovor mi pomaže da sredim vlastite misli.
- Drago mi je zbog toga.
- Nije mi jasno zašto ta dualnost? Vidljivost, nevidljivost? Pojava, suština? Šta se postiže takvim suprotnostima?
- Razvoj.
- Objasnite.
- Koja je osnovna karakteristika razvoja?
- Promena. Razvoj predstavlja promenu.
- Kako se postiže promena?
- Pokretom i aktivnošću.
- Kako se nešto može pokrenuti i postati aktivno? Šta je potrebno?
- Neki stimulans.
- Kakav?
- Ne znam šta da kažem. Nemam nikakvu ideju.
- Dobro. Da probamo drugačije. Da li je aktivnost moguća u Jednom koje je apsolutno isto i nepromenljivo?
- Ne. Jedno mora imati tendenciju promene.
- Kako Jedno može imati tu tendenciju? - pitala je Sofija, iako nije očekivala odgovor. Zato je nastavila - Ako je sve apsolutno isto, onda se ništa ne menja. Da bi došlo do promene Jedno mora biti različito u pojavi i suštini. Izvana i iznutra. Time samo sebi postaje stimulans. Samo sebe pokreće. Postaje uzrok i posledica vlastite aktivnosti.
- Shvatam. Potencijal se ne bi mogao razvijati bez realizacije. Pojava je neophodna jer je neka vrsta ogledala kroz koje nemanifestovani potencijal dobija informacije o sebi. Kroz to se menja/usavršava. Time dolazi i do promene u manifestovanoj, fizičkoj sferi jer je svest njena suština. Na taj način pojava i suština neprestano uslovljavaju medjusobni razvoj.
- Upravo tako. - nasmešila se Sofija.