- Poruka
- 20.910
MILKA TRUKERKA
Sećam se prvih Unrinih paketa, svoje prve pernice od kaučuka, božanstvenih klikera
koji su mi bili kao da sam dvorac dobila, pa olovki sa gumicom na kraju... Beše to za nas
– čudo jedno. Sećam se i haljinica koje su stizale...
Ali, nas roditelji nisu učili da siromaštvo shvatamo kao bedu, ili život iz romana Čarlsa
Dikensa. Ne, tata je kući uvek dolazio raspoložen, bez obzira kakav bi dan imao na poslu.
Svakog jutra je svima nama, pre nego što krene na posao, ostavljao ceduljice sa zadacima.
Ceduljica za mamu počinjala je sa:
„Anki Papuanki, da uradi danas...“, moja sa: „Milki trukerki, da...“, za brata Radeta: „da ne
plače za badava...“, i takoredom.
Kada smo hteli neki slatkiš da jedemo, uzeli bismo parče hleba, malo ga prsnuli vodom i
preko njega stavili šećer. A hleb i mast sa alevom paprikom! To je bilo nešto gala.
Milenino detinjstvo obeležili su i sportisti, odnosno tada čuveni fudbaleri poput Blagoja
Marjanovića Moše, Aleksandra Tirnanića Tirketa...
– Moj otac se prvo iz hobija, a onda i profesionalno bavio fudbalom. I, ti ljudi, sjajni fudbaleri,
prisni, jednostavni, bili su deo našeg života. Međutim, rano je morao da se odrekne tog
zadovoljstva, jer se razboleo od infektivne žutice. Kasnije je i moj pet godina mlađi brat Rade
postao hokejaš, a mama Ana i ja smo bile navijači. I to kakvi! Odemo na utakmicu i ne da
navijamo nego se sve ori.
Mama je bila talentovana za pevanje, ali se nije u tom pravcu školovala, razvijala, nije se
bavila svojim darom. Bila je posvećena nama, kući, porodici.
Meni je tokom čitave karijere bilo neobično važno da čujem njen i očev sud...
Vaspitali su me sa mnogo ljubavi u pravoj srećnoj porodici. Nažalost, oboje su rano umrli, mama
u šezdesetoj, a otac s nepunih sedamdeset godina i to u razmaku od godinu i po dana.
Bio mi je to najteži period u životu. Ponekad mi se čini da sam tada sasvim sazrela preko noći.
