Neka vam ispričaju kako je bilo besplatno se školovati, te iako ti tata nije novokomponovani biZmismen i tajkun, a ako si voljan i sposoban, država će te stipendisati i školovaćeš se koliko i dokle hoćeš!
Neka vam ispričaju kako je bilo lečiti se u bilo kojoj zdravstvenoj ustanovi u Jugoslaviji, a o trošku zdravsvenog fonda , a ne kao danas gde ljudi prodaju stanove i sve što imaju, mole i prose da im mi kao društvo udelimo, ukoliko su imali nesreću da im se neki od članova porodice razbole. O sahranama da ne govorim - siromaštvo i nemaština je toliko uzela maha, da ljudi jednostavno nemaju para da sahrane svoje najmilije.
Neka vam ispričaju , kakav je osećaj putovati po celom svetu sa pasošem u kome vam ne trebaju vize i kakav je osećaj poštovanje i dostojanstvo koje dobijate kao ravnopravan građanin bilo kojem čoveku u Evropi i celom svetu, kada vam se drugi narodi obraćaju kao sebi ravnima ....
Ovako:Školovali smo se tako što su nam roditelji slali i radili krvavo da nas iškoluju jer nismo bili djeca prvoboraca ili istaknutih članova SKj.Stipendije i kredite dobijala su njihova djeca i kad smo završili u roku fakultete prihvatali smo poslove u firmama koje njihova dječica nisu htjela.Ali smo zato naučili posao, za razliku od njih, pa i u ovim kriznim vremenima ne bojimo se da mi nećemo moći svoju djecu iškolovati.Njihova djeca su poslije 10 god studiranja radili u raznim JAT-ovima, INGRA-ma, JUGOŠPED-ima i sli.
Na VMA su se lječili odabrani,našim roditeljima su ostajale provincijske bolnice i doktori koje smo morali dobro podmazati.
Putovali jemo, kod rodbine koja je otišla trbuhom za kruhom,po cijelom svijetu.
Mislila sam da odrasli ljudi ne vjeruju u bajke.