TEBI, NAMA
Noć je mirisala na proleće,
kao ona noć kad smo se dosanjali jedvačekano moje.
Sećaš se. Beograd je bio tih i mazan,
kao malo mače, kao ti.
Noć je mirisala na greh, nedostajano moje
I grešili smo, srećni zbog toga.
Svet je bio naš, jedino moje,
ležao je pokoren pod tvojim nogama.
Mogli smo sve i mogli uvek.
Vreme sam brojao uzdasima tvojim,
od Herkula jači od Apolona lepši.
Ne, nismo nestali luckasto moje,
samo smo se premestili u moj san.
Tamo večeri svake do jutra ranog,
bojimo svet u boje duge.
Zato mi nikad ne reci zbogom,
nijednu suzu ne pusti zamnom.
Dovoljno će biti da zaspeš,
na mojoj polovini srca,
onoj koju sam zauvek ostavio tebi,
i ja ću biti tu.
Isto onako kao i naš prvi dan,
Na ulicama grada gde smo se sreli,
na ulicama grada koji je tada postao naš.
Sećaš li se maleno moje, za nezaborav je uvek potrebno dvoje, za osmeh takođe.
Не заборави никада
неспретни додир промрзлих прстију,
што пожелеше да осветле
сваки кутак душе затворене.
Сети се забезекнутих погледа,
што срећу не препознају и да их саплете.
И не одустај никада,
јер за одустајање створени нисмо.
Наша је мисија од Бога дата,
ми смо ратници што барјак љубави носе уздигнуте главе.
Чувај ме вером у чуда
која се десе кад своје чудо нађеш,
надом да можемо све и
чистом детињом љубави о којој се сања.
Зато ми никада не реци збогом
јер за незаборав и осмех
је увек потребно двоје.
PESMA JE NAJLEPŠA KAD SE PIŠE U DVA SRCA
Noć je mirisala na proleće,
kao ona noć kad smo se dosanjali jedvačekano moje.
Sećaš se. Beograd je bio tih i mazan,
kao malo mače, kao ti.
Noć je mirisala na greh, nedostajano moje
I grešili smo, srećni zbog toga.
Svet je bio naš, jedino moje,
ležao je pokoren pod tvojim nogama.
Mogli smo sve i mogli uvek.
Vreme sam brojao uzdasima tvojim,
od Herkula jači od Apolona lepši.
Ne, nismo nestali luckasto moje,
samo smo se premestili u moj san.
Tamo večeri svake do jutra ranog,
bojimo svet u boje duge.
Zato mi nikad ne reci zbogom,
nijednu suzu ne pusti zamnom.
Dovoljno će biti da zaspeš,
na mojoj polovini srca,
onoj koju sam zauvek ostavio tebi,
i ja ću biti tu.
Isto onako kao i naš prvi dan,
Na ulicama grada gde smo se sreli,
na ulicama grada koji je tada postao naš.
Sećaš li se maleno moje, za nezaborav je uvek potrebno dvoje, za osmeh takođe.
Не заборави никада
неспретни додир промрзлих прстију,
што пожелеше да осветле
сваки кутак душе затворене.
Сети се забезекнутих погледа,
што срећу не препознају и да их саплете.
И не одустај никада,
јер за одустајање створени нисмо.
Наша је мисија од Бога дата,
ми смо ратници што барјак љубави носе уздигнуте главе.
Чувај ме вером у чуда
која се десе кад своје чудо нађеш,
надом да можемо све и
чистом детињом љубави о којој се сања.
Зато ми никада не реци збогом
јер за незаборав и осмех
је увек потребно двоје.
PESMA JE NAJLEPŠA KAD SE PIŠE U DVA SRCA