NIJE SVAKI MUŠKARAC SA VELIKIM NOSOM, SIRANO DE BERŽERAK
Večeras,još samo večeras. Dopusti da snovi galopiraju slobodni. Večeras,još samo večeras. Nacrtaj osmeh na moje umorno srce. Večeras,još samo večeras. Veruj da sve bajke imaju srećan kraj. Večeras,još samo večeras Naruči od uličnog svirača onu našu. Večeras,još samo večeras. Ljubi me kao da sutra ne postoji. Sutra će biti već kasno. Sutra je novi dan. Sutra ću voleti neku drugu. Sutra ćeš voleti nekog drugog. Sutra će ova noć postati samo sećanje, koga se nekog dalekog sutra nećemo sećati.
"Halo, ti si?"
"Naravno da sam ja. Koga si očekivao? Selmu Hajek?"
"Kada možemo da se vidimo, hitno je."
"Gde gori, Zorane?"
Zoran je inače moj najstariji prijatelj, on tvrdi da nije samo najstariji već i najstrpljiviji, tačnije jedini koji je imao snage da istrpi, sve ove godine našeg druženja, moj urođeni namćorluk. Još je tvrdio da sam ja nepopravljivi parti brejker, i da se nikada neću oženiti jer se neće naći žena koja će poželeti da me voli duže od tri nedelje, za razliku od njega koji je sušta suprotnost od mene. Mlad, lep, obrazovan. Drugim rečima savršen.
"Gde gori Zorane?, ponovih pitanje.
"Ne možeš ni da zamisliš koga sam sreo pre neki dan."
"Ne mogu, ti ćeš mi reći", odgovorio sam sluteći da će priča biti duga i dosadna.
"Znaš da sam pre neki dan bio u Subotici?"
"Ne znam, nismo se ni čuli ni videli, minimum, mesec dana", odgovorih mu, prilično nestrpljivo, znajući da Zoranove priče, obično kreću od Kulina Bana i dobrijeh dana.
"Nije bilo mesec, nema šanse.", odgovori mi spreman da se preganja samnom narednih sati
"I?"
"Šta I?"
"Šta se desilo?"
"Prodao sam deset cisterni makedonskog vina nekim Mađarima i zaradio ogromne pare."
"Ti zaista nisi normalan, Zorane. Digao si me sa nedeljnog ručka da bi mi baronisao o tome kako si nekoj budali uvalio vino iz cisterni i pri tom zaradio ozbiljnu lovu. Ma daaaj..."
"Ovaj put te ne lažem, Zorice mi moje ali nije poenta u tome. Budi malo strpljiv."
"A, ti malo požuri. Nemam nameru da večeram u ponoć."
"Šta se buniš, pa ne plaču ti mala deca kući. Ionako ćeš sam večerati."
Ponekad, kao u tom trenutku, sam ga mrzeo, toliko da bih ga ubio bez trunke kajanja. Umesto toga samo sam mu rekao da nastavi.
"Elem, pošto smo zaključili posao a banka me obavestila da mi je avans legao na račun, pozvao sam ih na ručak u Čardu Abraham na riblji perklet sa .turoš čusom. Sećaš se, jeli smo tamo ja ti i Zorica onda kada smo se vraćali iz Baje."
"I sreo si istog konobara koji nas je i tad služio a naplatio ti čašu kisele koju nisi popio."
"Kakav konobar te spopao, šta lupaš?"
"Zaboravi i samo nastavi. Kumim te Bogom."
"Uz perklet odlično ide roze, pili smo neki domaći. Malo smo preterali."
"Baš me čudi, ti inače nikada ne preteraš."
"Praviću se da te nisam čuo. Pošto smo završili večeru pozvao sam taksi da me poveze do hotela. Nisam smeo da rizikujem. Ostavio me par ulica pre Pozorišta.."
"Nisi imao dovoljno para, da ga isplatiš?"
"Naravno da sam imao, nisam ja ti. Hteo sam da se malo priberem. Roze me baš uhvatio a i da kupim cigare."
"Zar ti nisi prestao da pušiš?"
"Jesam, dozvolim sebi po neku cigaru samo kad popijem."
"A to je svaki dan. Zar ne Zorane. Nije mi jasno kako te ona Zorica još uvek trpi."
"Hoćeš li ti uopšte da čuješ moju priču do kraja ili da se razilazimo."
"Hoću, nastavi."
"Dok sam tako tumarao tražeći kiosk sa duvanom, naleteh na jednu finu kafanicu. Imala je terasu pod krošnjama neke stare lipe. Iz restorana su se čuli tamburaši. Reših da uđem. I sad dolazi do zapleta. Znaš li ko je gazdarica tamo."
"Ne znam, ne poznavam gospođu."
"Mrvica."
"Koja Mrvica."
"Ma kako se ne sećaš. Ona crnkica sa malim sisama što je išla sa nama u razred i bila zaljubljena u mene."
"Ima li neka devojka koja nije bila zaljubljena u tebe?"
"Generalno nema ali ova mala posebno. Njoj sam skinuo nevinost. Sećaš se, na ekskurziji. Bila je pijana ko čep i sama je došla u našu sobu. Ja sam zaključao vrata i ti nisi mogao da uđeš pa si spavao kod onih kokoški iz četvrtog dva."
"Šta je bilo dalje?"
"Brzo posle ekskurzije se završila školska godina i ona je otišla. Posle smo čuli da se udala i da je završila u Subotici."
"Ma nisam te to pitao već šta se desilo te noći. Da li te je prepoznala?"
"Prvo je tvrdila pazar a posle se opustila. Završili smo u njenom stanu koji je iznad kafane. To joj je sve ostalo od muža, bio je puno stariji od nje. Nisu imali dece. Ostali smo tamo do jutra. Mora da ima puno treninga, seks je bio fenomenalan."
"Stvarno si stoka. Kući imaš zlatnu ženu i decu. Kako si mogao?"
"Ma nisam te zvao da ti prepričavam moje avanture. Nešto drugo je u pitanju. U pauzi između snošaja rekla je nešto što nisam razumeo, možda ćeš ti moći da mi razjasniš, ipak ste se vas dvoje družili."
"Šta je rekla?", upitah ga a naslućivao sam šta je to.
"Ne trošim Zokijev otpad. Razumeš li ti na šta je mislila?"
"Nemam pojma. Samo si me zbog ovoga zvao?"
"Da."
"Zorane, ti zaista nisi normalan. Digao si me sa ručka. Držiš me satima bez hrane i pića, pričajući mi lovačke priče o tvojim poslovnim i švalerskim podvizima. Odoh."
"Vidimo se sutra."
"Ne, ne vidimo se. Zamisli, neki od nas imaju svoj život i obaveze koje nisu vezane za tebe."
"Onda neki drugi dan."
Nisam mu odgovorio, samo sam nastavio kući, praznim ulicama. Koraci su tupo odjekivali remeteći mi misli.
Nisam mu rekao da sam u Mrvicu zaljubljen od onog dana kada sam je ugledao, onako zbunjenu, na kapiji škole.
Nisam mu rekao da sam tada shvatio da je ona jedna i jedina i da ako je ne budem imao, neću biti ni sa jednom drugom.
Nisam mu rekao da sam pristao da joj budem samo drug, da je ne bih izgubio.
Nisam mu rekao da je posle ekskurzije došla u moj stan i ispričala sve. Da mi je ispričala da se napila da bi skupila hrabrost da mi kaže da me voli i da je njega pronašla u sobi. Da se opirala do god je mogla i da se od jednog momenta više ničega ne seća. Da samo zna da je ujutru kad se probudila, čaršaf ispod nje bio krvav i da joj oprostim.
Nisam mu ispričao da sam joj tad rekao da ne trošim Zokijev otpad.
Nisam mu ni rekao da mi je pogled koji mi je uputila otvorio ranu koja nikada neće zaceliti.
Nisam mu ni rekao da sam godinama odlazio u Suboticu samo da budem u istom gradu gde je i ona. Nisam je nikada sreo.
Nisam mu ni rekao da imam rak i da sutra idem na operaciju i da mi šanse nisu velike, i da sam podmitio glavnu sestru, ogromnom čokoladom, da bi mi dala odeću i da sam joj obećao da ću pre dolaska lekara biti u svom krevetu.
Nisam mu rekao, ne mora on sve da zna.
Večeras,još samo večeras. Dopusti da snovi galopiraju slobodni. Večeras,još samo večeras. Nacrtaj osmeh na moje umorno srce. Večeras,još samo večeras. Veruj da sve bajke imaju srećan kraj. Večeras,još samo večeras Naruči od uličnog svirača onu našu. Večeras,još samo večeras. Ljubi me kao da sutra ne postoji. Sutra će biti već kasno. Sutra je novi dan. Sutra ću voleti neku drugu. Sutra ćeš voleti nekog drugog. Sutra će ova noć postati samo sećanje, koga se nekog dalekog sutra nećemo sećati.
"Halo, ti si?"
"Naravno da sam ja. Koga si očekivao? Selmu Hajek?"
"Kada možemo da se vidimo, hitno je."
"Gde gori, Zorane?"
Zoran je inače moj najstariji prijatelj, on tvrdi da nije samo najstariji već i najstrpljiviji, tačnije jedini koji je imao snage da istrpi, sve ove godine našeg druženja, moj urođeni namćorluk. Još je tvrdio da sam ja nepopravljivi parti brejker, i da se nikada neću oženiti jer se neće naći žena koja će poželeti da me voli duže od tri nedelje, za razliku od njega koji je sušta suprotnost od mene. Mlad, lep, obrazovan. Drugim rečima savršen.
"Gde gori Zorane?, ponovih pitanje.
"Ne možeš ni da zamisliš koga sam sreo pre neki dan."
"Ne mogu, ti ćeš mi reći", odgovorio sam sluteći da će priča biti duga i dosadna.
"Znaš da sam pre neki dan bio u Subotici?"
"Ne znam, nismo se ni čuli ni videli, minimum, mesec dana", odgovorih mu, prilično nestrpljivo, znajući da Zoranove priče, obično kreću od Kulina Bana i dobrijeh dana.
"Nije bilo mesec, nema šanse.", odgovori mi spreman da se preganja samnom narednih sati
"I?"
"Šta I?"
"Šta se desilo?"
"Prodao sam deset cisterni makedonskog vina nekim Mađarima i zaradio ogromne pare."
"Ti zaista nisi normalan, Zorane. Digao si me sa nedeljnog ručka da bi mi baronisao o tome kako si nekoj budali uvalio vino iz cisterni i pri tom zaradio ozbiljnu lovu. Ma daaaj..."
"Ovaj put te ne lažem, Zorice mi moje ali nije poenta u tome. Budi malo strpljiv."
"A, ti malo požuri. Nemam nameru da večeram u ponoć."
"Šta se buniš, pa ne plaču ti mala deca kući. Ionako ćeš sam večerati."
Ponekad, kao u tom trenutku, sam ga mrzeo, toliko da bih ga ubio bez trunke kajanja. Umesto toga samo sam mu rekao da nastavi.
"Elem, pošto smo zaključili posao a banka me obavestila da mi je avans legao na račun, pozvao sam ih na ručak u Čardu Abraham na riblji perklet sa .turoš čusom. Sećaš se, jeli smo tamo ja ti i Zorica onda kada smo se vraćali iz Baje."
"I sreo si istog konobara koji nas je i tad služio a naplatio ti čašu kisele koju nisi popio."
"Kakav konobar te spopao, šta lupaš?"
"Zaboravi i samo nastavi. Kumim te Bogom."
"Uz perklet odlično ide roze, pili smo neki domaći. Malo smo preterali."
"Baš me čudi, ti inače nikada ne preteraš."
"Praviću se da te nisam čuo. Pošto smo završili večeru pozvao sam taksi da me poveze do hotela. Nisam smeo da rizikujem. Ostavio me par ulica pre Pozorišta.."
"Nisi imao dovoljno para, da ga isplatiš?"
"Naravno da sam imao, nisam ja ti. Hteo sam da se malo priberem. Roze me baš uhvatio a i da kupim cigare."
"Zar ti nisi prestao da pušiš?"
"Jesam, dozvolim sebi po neku cigaru samo kad popijem."
"A to je svaki dan. Zar ne Zorane. Nije mi jasno kako te ona Zorica još uvek trpi."
"Hoćeš li ti uopšte da čuješ moju priču do kraja ili da se razilazimo."
"Hoću, nastavi."
"Dok sam tako tumarao tražeći kiosk sa duvanom, naleteh na jednu finu kafanicu. Imala je terasu pod krošnjama neke stare lipe. Iz restorana su se čuli tamburaši. Reših da uđem. I sad dolazi do zapleta. Znaš li ko je gazdarica tamo."
"Ne znam, ne poznavam gospođu."
"Mrvica."
"Koja Mrvica."
"Ma kako se ne sećaš. Ona crnkica sa malim sisama što je išla sa nama u razred i bila zaljubljena u mene."
"Ima li neka devojka koja nije bila zaljubljena u tebe?"
"Generalno nema ali ova mala posebno. Njoj sam skinuo nevinost. Sećaš se, na ekskurziji. Bila je pijana ko čep i sama je došla u našu sobu. Ja sam zaključao vrata i ti nisi mogao da uđeš pa si spavao kod onih kokoški iz četvrtog dva."
"Šta je bilo dalje?"
"Brzo posle ekskurzije se završila školska godina i ona je otišla. Posle smo čuli da se udala i da je završila u Subotici."
"Ma nisam te to pitao već šta se desilo te noći. Da li te je prepoznala?"
"Prvo je tvrdila pazar a posle se opustila. Završili smo u njenom stanu koji je iznad kafane. To joj je sve ostalo od muža, bio je puno stariji od nje. Nisu imali dece. Ostali smo tamo do jutra. Mora da ima puno treninga, seks je bio fenomenalan."
"Stvarno si stoka. Kući imaš zlatnu ženu i decu. Kako si mogao?"
"Ma nisam te zvao da ti prepričavam moje avanture. Nešto drugo je u pitanju. U pauzi između snošaja rekla je nešto što nisam razumeo, možda ćeš ti moći da mi razjasniš, ipak ste se vas dvoje družili."
"Šta je rekla?", upitah ga a naslućivao sam šta je to.
"Ne trošim Zokijev otpad. Razumeš li ti na šta je mislila?"
"Nemam pojma. Samo si me zbog ovoga zvao?"
"Da."
"Zorane, ti zaista nisi normalan. Digao si me sa ručka. Držiš me satima bez hrane i pića, pričajući mi lovačke priče o tvojim poslovnim i švalerskim podvizima. Odoh."
"Vidimo se sutra."
"Ne, ne vidimo se. Zamisli, neki od nas imaju svoj život i obaveze koje nisu vezane za tebe."
"Onda neki drugi dan."
Nisam mu odgovorio, samo sam nastavio kući, praznim ulicama. Koraci su tupo odjekivali remeteći mi misli.
Nisam mu rekao da sam u Mrvicu zaljubljen od onog dana kada sam je ugledao, onako zbunjenu, na kapiji škole.
Nisam mu rekao da sam tada shvatio da je ona jedna i jedina i da ako je ne budem imao, neću biti ni sa jednom drugom.
Nisam mu rekao da sam pristao da joj budem samo drug, da je ne bih izgubio.
Nisam mu rekao da je posle ekskurzije došla u moj stan i ispričala sve. Da mi je ispričala da se napila da bi skupila hrabrost da mi kaže da me voli i da je njega pronašla u sobi. Da se opirala do god je mogla i da se od jednog momenta više ničega ne seća. Da samo zna da je ujutru kad se probudila, čaršaf ispod nje bio krvav i da joj oprostim.
Nisam mu ispričao da sam joj tad rekao da ne trošim Zokijev otpad.
Nisam mu ni rekao da mi je pogled koji mi je uputila otvorio ranu koja nikada neće zaceliti.
Nisam mu ni rekao da sam godinama odlazio u Suboticu samo da budem u istom gradu gde je i ona. Nisam je nikada sreo.
Nisam mu ni rekao da imam rak i da sutra idem na operaciju i da mi šanse nisu velike, i da sam podmitio glavnu sestru, ogromnom čokoladom, da bi mi dala odeću i da sam joj obećao da ću pre dolaska lekara biti u svom krevetu.
Nisam mu rekao, ne mora on sve da zna.