KISMET
Nekako s proleća uhvati me manija pravljenja planova.
Šta je uzrok tome, nikada nisam razumeo, a sad se nešto baš i ne trudim da odgonetnem.
Planiram prvo da smršam, duga i plodna zima ostavila je uspomene u vidu par kilograma oko struka.
Planiram da ostavim pušenje, po milioniti, jubilarni put.
Planiram da počnem da vežbam. Ne baš da budem Švarceneger, al' bar da ugradim, tu i tamo, poneku pločicu.
Planiram da konačno napravim izložbu koju odlažem mesecima.
Planiram da naučim da pravim palačinke. Sramota je da ne umem da ih onako okrenem u vazduhu.
Planiram nekoliko dobrih provoda sa drugarima koje nisam video vekovima. Zaslužili smo to.
Planiram da konačno odem u Prag i popijem pivo sa dobrim vojnikom Švejkom.
Planiram još svašta nešto...
...ne znam šta ću od toga ispuniti...
...ne znam ni da li ću to više želeti kad dođe leto...
...ne znam ni da li ja uopšte planiram ili samo pišem.
Ali znam da mi duh proleća šapće u uvo sve ovo.
Neka ga... On neka istera svoje, a ja ću svoje.
Pa - kom obojci, kom opanci.
Šetaću između sna i jave. Negde ću sigurno doći.
Ipak, sve je bolje od toga da prestanete da sanjate.
"Razumem ja Vas gospođo, shvatam da ste Vi samo obična medicinska sestra i da niste ovlašćeni da tumačite rezultate biopsije ali javam to i ne tražim. Dovoljno bi bilo samo da mi snimite taj papir i pošaljete mi, to i nije neka mudrost."
"Nemate mobilni, ma hajte molim Vas. Zar Vam ja ličim na nekoga kome ćete da prodate ovakvo objašnjenje. Ne, nisam drzak. Samo ti tražim da mi pročitaš moje rezultate."
"Ko je to bio?"
"Niko bitan majko."
"Kad nije bitan, zašto si se ovoliko uzrujao?"
"Ma, naručio sam neku knjigu i sada mi javljaju da je nemaju na stanju i predlažu mi da poručim neku drugu a meni to ne pada na pamet."
"Nikada nisi umeo da lažeš, dobro rećićeš mi kada budeš želeo."
"Imam rak, moraću na operaciju."
"Ko si ti?"
"Niko, neko. Zašto je to uopšte bitno?"
"Nije, gde se mi ovo nalazimo?"
"Nigde, negde."
"Ovo mora da je samo san?"
"Ako ti je tako lakše da misliš, onda jeste."
"Zašto je ovako mračno i tiho? Kako sam se ja uopšte našao ovde?"
"Sam si došao ovde."
"Sad se sećam, ti si me zvao."
"Nisi morao da me poslušaš."
"Plašiš me. Koliko je sati, koji je ovo dan?"
"Ovde ne protiče vreme."
"Gde su nestali svi oni ljudi?"
"Sam si ih oterao."
"Ne želim da ostanem ovde. Kaži mi kako da odem."
"To ćeš sam morati da otkriješ."
"Gospodine, hoćete li se konačno smiriti i sesti,. Ovo nija kafana, unosite nemir kod ostalih pacijenata."
"Koliko se ja razumem u medicinu ovde se leči a ne priprema za smrt. Malo smeha nikom nije donelo ništa loše, uostalom bunite se samo vi. Bilo bi bolje da više obraćate pažnju na redosled terapija, čekam više od pola sata da dođem na red."
"Ne određuju pacijenti protokol zračenja već načelnik. Mašine moraju da se ohlade na svakih sat vremena, tako je propisano."
"Pa ne radite na parni pogon, valjda? Živimo u dvadeset i prvom veku, pobogu. Uostalom, ja i nisam ustao da glumim klovna. Tražim paučinu."
"Svašta."
" Da nađem malog pauka da me ubode dok me budete zračili kogod onog Spadermena, da vidim onda da li me ne bi primili prekoreda."
"Sačuvaj me Bože i sakloni."
"Ne krstite se, vidim da ste se nasmejali. Nije teško, zar ne?"
"Konačno da uradimo interviju, odlažemo ga odavno."
"Vala da znaš. Ranije sam slušao ljude koji su mi govorili da u penziji imaju manje vremena nego dok su bili zaposleni, nisam im verovao."
"Kako si ti?"
"Živ sam, to je najbitnije."
"Nemoj da zezaš, šta kažu doktori?"
"Odavno sam prestao da slušam njihove prognoze, da je po njima ja bih odavno bacio kašiku. Kao da su se dogovarali, svi su mi predviđali šest do devet meseci, kao da sam išao kod ginekologa a ne onkologa."
"Ako ne želiš, ovo neće ući u interviju. Pričaćemo o tvojoj novoj knjizi."
"Nema raloga da krijem bilo šta, šta više. Ova knjiga kao i one prethodne i još sto nekih stvari su posledica bolesti."
"Kako to misliš?"
"Vrlo jednostavno. Od trenutka kada sam saznao da sam bolestan i od čega, moj stari život se srušio. Mislio sam da nema dalje, da je kraj. Nisam bio u pravu, itekako ima. Valjda je to neka viša pravda. Bog uzima i Bog daje. E sad dal je to Bog ili neko drugi, ja ne znam.
Naučio sam mnogo. "
" Šta to? "
" Da više poštujem vreme. I svoje i tuđe. Da slušam i da čujem. Da snovi ne moraju ostati samo snovi, ukoliko se usudim da ih odsanjam. Moje knjige i moje slike su ti snovi.
Uputstvo za razumevanje mene i vremena u kojem smo živeli. Ako uspem to da objasnim, znaću da sam pobedio, i sebe i bolest. "
" Lep kraj za moj tekst o tebi, da li se slažeš da ovako ide u štampu."
"Naravno."
Nekako s proleća uhvati me manija pravljenja planova.
Šta je uzrok tome, nikada nisam razumeo, a sad se nešto baš i ne trudim da odgonetnem.
Planiram prvo da smršam, duga i plodna zima ostavila je uspomene u vidu par kilograma oko struka.
Planiram da ostavim pušenje, po milioniti, jubilarni put.
Planiram da počnem da vežbam. Ne baš da budem Švarceneger, al' bar da ugradim, tu i tamo, poneku pločicu.
Planiram da konačno napravim izložbu koju odlažem mesecima.
Planiram da naučim da pravim palačinke. Sramota je da ne umem da ih onako okrenem u vazduhu.
Planiram nekoliko dobrih provoda sa drugarima koje nisam video vekovima. Zaslužili smo to.
Planiram da konačno odem u Prag i popijem pivo sa dobrim vojnikom Švejkom.
Planiram još svašta nešto...
...ne znam šta ću od toga ispuniti...
...ne znam ni da li ću to više želeti kad dođe leto...
...ne znam ni da li ja uopšte planiram ili samo pišem.
Ali znam da mi duh proleća šapće u uvo sve ovo.
Neka ga... On neka istera svoje, a ja ću svoje.
Pa - kom obojci, kom opanci.
Šetaću između sna i jave. Negde ću sigurno doći.
Ipak, sve je bolje od toga da prestanete da sanjate.
"Razumem ja Vas gospođo, shvatam da ste Vi samo obična medicinska sestra i da niste ovlašćeni da tumačite rezultate biopsije ali javam to i ne tražim. Dovoljno bi bilo samo da mi snimite taj papir i pošaljete mi, to i nije neka mudrost."
"Nemate mobilni, ma hajte molim Vas. Zar Vam ja ličim na nekoga kome ćete da prodate ovakvo objašnjenje. Ne, nisam drzak. Samo ti tražim da mi pročitaš moje rezultate."
"Ko je to bio?"
"Niko bitan majko."
"Kad nije bitan, zašto si se ovoliko uzrujao?"
"Ma, naručio sam neku knjigu i sada mi javljaju da je nemaju na stanju i predlažu mi da poručim neku drugu a meni to ne pada na pamet."
"Nikada nisi umeo da lažeš, dobro rećićeš mi kada budeš želeo."
"Imam rak, moraću na operaciju."
"Ko si ti?"
"Niko, neko. Zašto je to uopšte bitno?"
"Nije, gde se mi ovo nalazimo?"
"Nigde, negde."
"Ovo mora da je samo san?"
"Ako ti je tako lakše da misliš, onda jeste."
"Zašto je ovako mračno i tiho? Kako sam se ja uopšte našao ovde?"
"Sam si došao ovde."
"Sad se sećam, ti si me zvao."
"Nisi morao da me poslušaš."
"Plašiš me. Koliko je sati, koji je ovo dan?"
"Ovde ne protiče vreme."
"Gde su nestali svi oni ljudi?"
"Sam si ih oterao."
"Ne želim da ostanem ovde. Kaži mi kako da odem."
"To ćeš sam morati da otkriješ."
"Gospodine, hoćete li se konačno smiriti i sesti,. Ovo nija kafana, unosite nemir kod ostalih pacijenata."
"Koliko se ja razumem u medicinu ovde se leči a ne priprema za smrt. Malo smeha nikom nije donelo ništa loše, uostalom bunite se samo vi. Bilo bi bolje da više obraćate pažnju na redosled terapija, čekam više od pola sata da dođem na red."
"Ne određuju pacijenti protokol zračenja već načelnik. Mašine moraju da se ohlade na svakih sat vremena, tako je propisano."
"Pa ne radite na parni pogon, valjda? Živimo u dvadeset i prvom veku, pobogu. Uostalom, ja i nisam ustao da glumim klovna. Tražim paučinu."
"Svašta."
" Da nađem malog pauka da me ubode dok me budete zračili kogod onog Spadermena, da vidim onda da li me ne bi primili prekoreda."
"Sačuvaj me Bože i sakloni."
"Ne krstite se, vidim da ste se nasmejali. Nije teško, zar ne?"
"Konačno da uradimo interviju, odlažemo ga odavno."
"Vala da znaš. Ranije sam slušao ljude koji su mi govorili da u penziji imaju manje vremena nego dok su bili zaposleni, nisam im verovao."
"Kako si ti?"
"Živ sam, to je najbitnije."
"Nemoj da zezaš, šta kažu doktori?"
"Odavno sam prestao da slušam njihove prognoze, da je po njima ja bih odavno bacio kašiku. Kao da su se dogovarali, svi su mi predviđali šest do devet meseci, kao da sam išao kod ginekologa a ne onkologa."
"Ako ne želiš, ovo neće ući u interviju. Pričaćemo o tvojoj novoj knjizi."
"Nema raloga da krijem bilo šta, šta više. Ova knjiga kao i one prethodne i još sto nekih stvari su posledica bolesti."
"Kako to misliš?"
"Vrlo jednostavno. Od trenutka kada sam saznao da sam bolestan i od čega, moj stari život se srušio. Mislio sam da nema dalje, da je kraj. Nisam bio u pravu, itekako ima. Valjda je to neka viša pravda. Bog uzima i Bog daje. E sad dal je to Bog ili neko drugi, ja ne znam.
Naučio sam mnogo. "
" Šta to? "
" Da više poštujem vreme. I svoje i tuđe. Da slušam i da čujem. Da snovi ne moraju ostati samo snovi, ukoliko se usudim da ih odsanjam. Moje knjige i moje slike su ti snovi.
Uputstvo za razumevanje mene i vremena u kojem smo živeli. Ako uspem to da objasnim, znaću da sam pobedio, i sebe i bolest. "
" Lep kraj za moj tekst o tebi, da li se slažeš da ovako ide u štampu."
"Naravno."