DA LI SVE BAJKE IMAJU SREĆAN KRAJ
Jutros sam je video. "Još uvek dobro izgleda", pomislih. Godine su ocrtale po neku boru a život joj podario onaj tajanstveni osmeh plemkinje. Kosa joj je padala u slapovima, čineći zlatasti ram koji joj je uokvirivao lice. Izgledala je ka da se tog trenutka spustila sa neke renesansne slike, među nas obične smrtnike. Klimnusmo glavama, jedno drugom. Reči su bile suvišne, sve priče su odavno bile ispričane. Trivijalnostima nisam želeo da je vređam. Znali smo se oduvek. Varoš je imala običaj kolektivnog šetanja beba a naše majke su tu dužnost sa radošću obavljale, dok su očevi prilježno ispijali krigle piva u restoranu na stadionu lokalnog fudbalskog kluba, glumeći da ih fudbal interesuje. Od tad seže naše poznanstvo. Ponekada mi se činilo da sam proveo više vremena sa njom nego sa rođenom sestrom i da je poznajem bolje od nje, što bi, "mlađe" dete mojih roditelja, svakako potvrdilo.
Par koraka dalje, sreo sam njega. Pijan kao i obično, stajao je oslonjen na fenjer koji je od skora krasio glavnu ulicu. Pokušao je da mi iskamči turu pića u najbližoj kafani, sa pričom o "našem" vremenu. Bljutava patetika, prerano ostarelog "zlatnog" dečaka Varoši. Nekada kao noć crna kosa, posivela je od godina i nepranja. Farmerice i na golo telo obučena majica sa logom, koji se iskrzao do neprepoznatljivosti, bila je uniforma propadanja čiji je on visoki oficir bio. Nisam bio spreman da slušam beskonačne tirade ispisane neverovatnim egom i odsustvom bilo kakvog osećaja krivice, tek što sam okončao suđenje koje se vuklo u nedogled a čiji su učesnici bili njegovi dojučerašnji partneri. Dadoh mu hiljadu dinara. Iznenadismo se obojica. Ja, zato što sam nesvesno otkrio netrpeljivost i gađenje koje sam osećao prema njemu a on jer nije očekivao toliku svotu. Primio je novac bez reči, izostalo je čak i ono uobičajeno "Vraćam čim završim kombinaciju", okrenuo se za sto osamdeset stepeni i uputio ka obližnjoj kafani da što pre popije moju milostinju. Ostao sam ukopan količinom pomešanih osećanja koja su nagrnula, uhvativši me nespremnog. Bio sam tužan jer sam se još možda jedini sećao ko je on bio. Bog kada je delio, nad njim nije štedeo. Imao sam osećaj da može sve, šta god poželi. Mladi bog koji svojom milošću sve nas obasjava.
Bio sam besan. Besan zbog izneverenih očekivanja. Svojim uspesima činio nas je boljima nego što smo to stvarno bili.
Bio sam ljubomoran. Ljubomoran jer sam svaki svoj uspeh, pa i onaj najmanji, platio krvavo. Nemam porodicu, nemam ni kućnog ljubimca, raskošan stan mi zvrji prazan a sa najnovijim mercedesom ne može da se priča.
Kao da je umeo da čita moje misli, zastao je. Lagano se okrenuo i čudo se desilo. Opet je bio onaj stari. "Kaži joj da je još uvek volim" prošaputa.
Dugo posle ovog pitao sam se da li sam to zapravo i čuo ili je to bio samo san.
"Ne možete ni da zamislite, gospodine moj dragi, koliko sam tada bio ljut." izbacih to konačno iz sebe. Da li je moguće da se on sve ove godine samo sprdao sa svima nama, da bi izbegao" zelenaše"?
Pitao sam se kasnije, u danima kada se sve okončalo, da li je taj susret pokrenuo niz događaja koji su potresli Varoš ili je to odavno bilo utisnuto u linije života nas troje.
"Gospodine sudija, hvala Vam što ste odazvali našem pozivu i prihvatili da date interviju za našu televiziju. Nemamo nacionalnu frekvenciju ali nas gledaju naši ljudi i dijaspora. "
"Nema potrebe da me tako zoveš, nisam više sudija. Dao sam ostavku. "
"Da li Vaša ostavka ima veze sa poslednjim slučajem koji ste vodili? "
"Ima i nema."
"Možete li to da nam detaljnije objasnite? Varoš svašta priča, vreme je da razrešimo nedoumice."
"Sa pravne strane slučaj poprilično jasan. Čovek je ubijen, javno i veoma hladnokrvno. Osumnjičeni to nikada nije ni negirao."
"Zašto ste ga onda oslobodili, pobogu? "
"Smatrao sam da ne postoji opasnost da utiče na svedoke i na tok istrage."
"Ali, on je bio osuđivan."
"Opet me prekidate. To vam polako prelazi u naviku. Odgovoriću ali neka ovo bude poslednji put. Moja dobra volja je to što sam prihvatio ovaj razgovor. Ne zloupotrebljavajte moje strpljenje. Da, bio je osuđivan, u pravu ste, ako pijano uriniranje sa mosta u reku smatrate nekim velikim kriminalom."
"Istraga je pokazala da je ljubomora bila uzrok svega, zar ne?"
"Naravno da nije tako."
"Zar nije istina da su supruga ubijenog i optuženi bili u ljubavnom odnosu."
"Jesu ali pre mnogo godina i to nije bilo od nikakve važnosti za tok događaja."
"Ortak optuženog je oženio njegovu ljubav iz mladosti i vi ne vidite ništa sporno u tome. Ništa što bi bio dovoljan motiv za onako brutalno ubistvo? Šta je onda po vama razlog?"
"Po meni? Moje mišljenje je ovde apsolutno nebitno, iako ga naravno imam. Postoji iskaz optuženog kao i iskazi svedoka, koji potvrđuju moje pretpostavke."
"Šta kažu ti iskazi.?"
"Ako bi pokušali da me ne prekidate, možda bi i mogao da vam ih kažem. Ono u čemu se optuženi i svedoci slažu je da su zajednički osnovali firmu, parama optuženog i vezama ubijenog. Dignut je kredit, kome je zaloga bila celokupna imovina optuženog. Firma je donosila ogroman novac, cela varoš je imala koristi od toga. Nema političara koji nije, u predizbornoj kampanji, posetio njene pogone. Jednom rečju raj. I onda su došle nevolje."
"Pričalo se da je to krenulo od svadbe? "
"Možda, ko to zna. Poklopilo se valjda. Sankcije, par tovara koji su predugo stajali na granici, ljudska gramzivost. Sad to više i nije važno. Uglavnom, plate više nisu isplaćivane, kredit nije plaćan. Optuženi je tužio ubijenog, proces se razvukao. Prva presuda je bila u korist ubijenog. Onda svadba, pa pijanstvo optuženog i po njegovoj izjavi isplata svih radnika koji su izgubili posao. "
"Hoćete da kažete da je optuženi bio neka vrsta Robina Huda, ma dajte."
"Neću ja ništa da kažem, samo prenosim ono što je u sudskim papirima. To ste želeli da čujete, zar ne? "
"Šta se onda desilo? Optuženi se otreznio i shvatio da je ostao bez igde ičega?"
"Čemu ovaj sarkazam, ne priliči vam."
"Gde vi vidite sarkazam? Da rezimiramo, optuženi je pucao, vi uzeli iskaz i pustili ga da se brani sa slobode, optuženi nestao u isto vreme kad i žena žrtve, koji ubrzo umire od posledica ranjavanja. Preduzeće oko koga su se sporili prekida da radi, hiljadu ljudi gubi svoja primanja. I? Šta je poenta."
"Nema poente, slučaj još nije završen ali naš razgovor jeste. Bilo mi je zadovoljstvo razgovarati sa vama. Pozdravite direktora. Znate, on je moj školski drug."
Ušao sam umoran u stan, razgovor sa novinarom me isrpio. Nasuh čašu rakije, zaista mi je trebala. U razmišljanju me prekinuo poznati zvuk koji se čuo sa mog kompijutera. Stigla mi je poruka. Premišljao sam da li da je otvorim ili da to ostavim za kasnije. Ipak sam to uradio odmah i ostao zatečen. Ako sam dobro shvatio, francuski ne razumem baš najbolje, obraćala mi se policijska uprava grada Kalvi sa Korzike. Izvinjavali su se što me uznemiravaju, onda je sledila priča o bračnom paru iz Ukrajine koji je pobegao sa ratom zahvaćenih područja i živeo u Kalviju. Naredni pasus nisam baš najbolje razumeo ali mislim da je govorio o tome kako im je lokalna zajednica jako pomogla i samo su jednog jutra nestali. Kasnije je utvrđeno da nisu poneli ništa od svojih stvari i da je ukraden gliser koji je bio ukotvljen u lokalnoj marini a da su ceduljicu sa mojom mejl adresom pronašli uredno ostavljenu na stolu. Opet su se izvinjavali, iako ne znaju da li sam muško ili žensko, i molili da im razjasnim misteriju.
Znao sam da su to njih dvoje, ni na kraj pameti mi nije bilo kako su tamo dospeli a još manje zašto su preuzeli identitet ukrajinskih izbeglica. Sudija u meni je već kretao da piše odgovor a advokat u meni je govorio da svako na svetu ima pravo na odbranu i da ako nema tela nema ni dela. A čovek u meni im je poželeo dobro more, miran vetar i obalu gde će konačno naći svoj mir. Zaslužili su to.
Jutros sam je video. "Još uvek dobro izgleda", pomislih. Godine su ocrtale po neku boru a život joj podario onaj tajanstveni osmeh plemkinje. Kosa joj je padala u slapovima, čineći zlatasti ram koji joj je uokvirivao lice. Izgledala je ka da se tog trenutka spustila sa neke renesansne slike, među nas obične smrtnike. Klimnusmo glavama, jedno drugom. Reči su bile suvišne, sve priče su odavno bile ispričane. Trivijalnostima nisam želeo da je vređam. Znali smo se oduvek. Varoš je imala običaj kolektivnog šetanja beba a naše majke su tu dužnost sa radošću obavljale, dok su očevi prilježno ispijali krigle piva u restoranu na stadionu lokalnog fudbalskog kluba, glumeći da ih fudbal interesuje. Od tad seže naše poznanstvo. Ponekada mi se činilo da sam proveo više vremena sa njom nego sa rođenom sestrom i da je poznajem bolje od nje, što bi, "mlađe" dete mojih roditelja, svakako potvrdilo.
Par koraka dalje, sreo sam njega. Pijan kao i obično, stajao je oslonjen na fenjer koji je od skora krasio glavnu ulicu. Pokušao je da mi iskamči turu pića u najbližoj kafani, sa pričom o "našem" vremenu. Bljutava patetika, prerano ostarelog "zlatnog" dečaka Varoši. Nekada kao noć crna kosa, posivela je od godina i nepranja. Farmerice i na golo telo obučena majica sa logom, koji se iskrzao do neprepoznatljivosti, bila je uniforma propadanja čiji je on visoki oficir bio. Nisam bio spreman da slušam beskonačne tirade ispisane neverovatnim egom i odsustvom bilo kakvog osećaja krivice, tek što sam okončao suđenje koje se vuklo u nedogled a čiji su učesnici bili njegovi dojučerašnji partneri. Dadoh mu hiljadu dinara. Iznenadismo se obojica. Ja, zato što sam nesvesno otkrio netrpeljivost i gađenje koje sam osećao prema njemu a on jer nije očekivao toliku svotu. Primio je novac bez reči, izostalo je čak i ono uobičajeno "Vraćam čim završim kombinaciju", okrenuo se za sto osamdeset stepeni i uputio ka obližnjoj kafani da što pre popije moju milostinju. Ostao sam ukopan količinom pomešanih osećanja koja su nagrnula, uhvativši me nespremnog. Bio sam tužan jer sam se još možda jedini sećao ko je on bio. Bog kada je delio, nad njim nije štedeo. Imao sam osećaj da može sve, šta god poželi. Mladi bog koji svojom milošću sve nas obasjava.
Bio sam besan. Besan zbog izneverenih očekivanja. Svojim uspesima činio nas je boljima nego što smo to stvarno bili.
Bio sam ljubomoran. Ljubomoran jer sam svaki svoj uspeh, pa i onaj najmanji, platio krvavo. Nemam porodicu, nemam ni kućnog ljubimca, raskošan stan mi zvrji prazan a sa najnovijim mercedesom ne može da se priča.
Kao da je umeo da čita moje misli, zastao je. Lagano se okrenuo i čudo se desilo. Opet je bio onaj stari. "Kaži joj da je još uvek volim" prošaputa.
Dugo posle ovog pitao sam se da li sam to zapravo i čuo ili je to bio samo san.
"Ne možete ni da zamislite, gospodine moj dragi, koliko sam tada bio ljut." izbacih to konačno iz sebe. Da li je moguće da se on sve ove godine samo sprdao sa svima nama, da bi izbegao" zelenaše"?
Pitao sam se kasnije, u danima kada se sve okončalo, da li je taj susret pokrenuo niz događaja koji su potresli Varoš ili je to odavno bilo utisnuto u linije života nas troje.
"Gospodine sudija, hvala Vam što ste odazvali našem pozivu i prihvatili da date interviju za našu televiziju. Nemamo nacionalnu frekvenciju ali nas gledaju naši ljudi i dijaspora. "
"Nema potrebe da me tako zoveš, nisam više sudija. Dao sam ostavku. "
"Da li Vaša ostavka ima veze sa poslednjim slučajem koji ste vodili? "
"Ima i nema."
"Možete li to da nam detaljnije objasnite? Varoš svašta priča, vreme je da razrešimo nedoumice."
"Sa pravne strane slučaj poprilično jasan. Čovek je ubijen, javno i veoma hladnokrvno. Osumnjičeni to nikada nije ni negirao."
"Zašto ste ga onda oslobodili, pobogu? "
"Smatrao sam da ne postoji opasnost da utiče na svedoke i na tok istrage."
"Ali, on je bio osuđivan."
"Opet me prekidate. To vam polako prelazi u naviku. Odgovoriću ali neka ovo bude poslednji put. Moja dobra volja je to što sam prihvatio ovaj razgovor. Ne zloupotrebljavajte moje strpljenje. Da, bio je osuđivan, u pravu ste, ako pijano uriniranje sa mosta u reku smatrate nekim velikim kriminalom."
"Istraga je pokazala da je ljubomora bila uzrok svega, zar ne?"
"Naravno da nije tako."
"Zar nije istina da su supruga ubijenog i optuženi bili u ljubavnom odnosu."
"Jesu ali pre mnogo godina i to nije bilo od nikakve važnosti za tok događaja."
"Ortak optuženog je oženio njegovu ljubav iz mladosti i vi ne vidite ništa sporno u tome. Ništa što bi bio dovoljan motiv za onako brutalno ubistvo? Šta je onda po vama razlog?"
"Po meni? Moje mišljenje je ovde apsolutno nebitno, iako ga naravno imam. Postoji iskaz optuženog kao i iskazi svedoka, koji potvrđuju moje pretpostavke."
"Šta kažu ti iskazi.?"
"Ako bi pokušali da me ne prekidate, možda bi i mogao da vam ih kažem. Ono u čemu se optuženi i svedoci slažu je da su zajednički osnovali firmu, parama optuženog i vezama ubijenog. Dignut je kredit, kome je zaloga bila celokupna imovina optuženog. Firma je donosila ogroman novac, cela varoš je imala koristi od toga. Nema političara koji nije, u predizbornoj kampanji, posetio njene pogone. Jednom rečju raj. I onda su došle nevolje."
"Pričalo se da je to krenulo od svadbe? "
"Možda, ko to zna. Poklopilo se valjda. Sankcije, par tovara koji su predugo stajali na granici, ljudska gramzivost. Sad to više i nije važno. Uglavnom, plate više nisu isplaćivane, kredit nije plaćan. Optuženi je tužio ubijenog, proces se razvukao. Prva presuda je bila u korist ubijenog. Onda svadba, pa pijanstvo optuženog i po njegovoj izjavi isplata svih radnika koji su izgubili posao. "
"Hoćete da kažete da je optuženi bio neka vrsta Robina Huda, ma dajte."
"Neću ja ništa da kažem, samo prenosim ono što je u sudskim papirima. To ste želeli da čujete, zar ne? "
"Šta se onda desilo? Optuženi se otreznio i shvatio da je ostao bez igde ičega?"
"Čemu ovaj sarkazam, ne priliči vam."
"Gde vi vidite sarkazam? Da rezimiramo, optuženi je pucao, vi uzeli iskaz i pustili ga da se brani sa slobode, optuženi nestao u isto vreme kad i žena žrtve, koji ubrzo umire od posledica ranjavanja. Preduzeće oko koga su se sporili prekida da radi, hiljadu ljudi gubi svoja primanja. I? Šta je poenta."
"Nema poente, slučaj još nije završen ali naš razgovor jeste. Bilo mi je zadovoljstvo razgovarati sa vama. Pozdravite direktora. Znate, on je moj školski drug."
Ušao sam umoran u stan, razgovor sa novinarom me isrpio. Nasuh čašu rakije, zaista mi je trebala. U razmišljanju me prekinuo poznati zvuk koji se čuo sa mog kompijutera. Stigla mi je poruka. Premišljao sam da li da je otvorim ili da to ostavim za kasnije. Ipak sam to uradio odmah i ostao zatečen. Ako sam dobro shvatio, francuski ne razumem baš najbolje, obraćala mi se policijska uprava grada Kalvi sa Korzike. Izvinjavali su se što me uznemiravaju, onda je sledila priča o bračnom paru iz Ukrajine koji je pobegao sa ratom zahvaćenih područja i živeo u Kalviju. Naredni pasus nisam baš najbolje razumeo ali mislim da je govorio o tome kako im je lokalna zajednica jako pomogla i samo su jednog jutra nestali. Kasnije je utvrđeno da nisu poneli ništa od svojih stvari i da je ukraden gliser koji je bio ukotvljen u lokalnoj marini a da su ceduljicu sa mojom mejl adresom pronašli uredno ostavljenu na stolu. Opet su se izvinjavali, iako ne znaju da li sam muško ili žensko, i molili da im razjasnim misteriju.
Znao sam da su to njih dvoje, ni na kraj pameti mi nije bilo kako su tamo dospeli a još manje zašto su preuzeli identitet ukrajinskih izbeglica. Sudija u meni je već kretao da piše odgovor a advokat u meni je govorio da svako na svetu ima pravo na odbranu i da ako nema tela nema ni dela. A čovek u meni im je poželeo dobro more, miran vetar i obalu gde će konačno naći svoj mir. Zaslužili su to.