- Poruka
- 20.926
DETINJSTVO ILI CIGLA NAM JE BILA ALEVA PAPRIKA...
Čoveka zapravo u mnogo čemu određuje detinjstvo, ono što se ponese iz tog doba
kasnije se u životu javlja poput bolera.
Kao dete iz stare beogradske porodice rođena je 5. oktobra 1940. godine na Dorćolu,
preko puta crkve Aleksandra Nevskog, gde je i krštena.
Majka Ana bila je predan i posvećen roditelj i domaćica.
– Divno je pevala, imala je neverovatan sluh, od nje sam naučila najlepše pesme...
Otac Milenko, Mikan, poštanski činovnik, imao je aktivan hobi – fudbal.
– Bio je najstarije od sedmoro dece u porodici. Studirao je prava, bio izvrstan student.
Međutim, zbog teških prilika u zemlji u datom trenutku zaposlio se kao poštanski
činovnik.
Zapravo sam kasno saznala neke stvari, valjda otac nije hteo da nas opterećuje.
I on i braća mu, odnosno moji stričevi, bili su u kraljevskoj vojsci Jugoslavije. I kao
takvi deportovani su na razne strane. Tetka je poslata u Kotor, gde je bila lekar, oca
su posle Drugog svetskog rata deportovali u Kruševo, u Makedoniju. Po povratku iz
Kruševa zapošljava se kao poštanski činovnik.
Najveći čovek uvek ostaje dete, rekao je Gete. A Milena...
– Ne bi se moglo reći da sam bila mirno dete.
U mojoj zgradi i u komšiluku bilo je puno dece. Jurnjave, žmurke, jarjačkinje-barjačkinje...
Uđeš u kuću kad te roditelji pozovu, il’ da nešto pojedeš i samo gledaš da opet, što pre
izjuriš napolje.
Nedaleko od nas živeli su deda i baba. Imali su obućarsku radnju. Do njih je bila mala
kafana. Između zgrada jedan nevelik plac na kom smo se mi deca igrali i jurcali do mile
volje.
Voleli smo da se igramo, na primer, bakalnice. Cigla nam je bila aleva paprika, pesak –
brašno...
Ta prijateljstva su potrajala do dana današnjeg.
Život nas je, naravno, odveo na razne strane, ali mi se makar jednom godišnje okupimo.
Možda smo tako zapravo, u sebi, odnegovali odanost.
