- Poruka
- 334.291
Petar Bojović
Petar Bojović je jedan od četvorice znamenitih srpskih vojvoda, pored Radomira Putnika, Živojina Mišića i Stepe Stepanovića.
„Iako se nismo slagali i uvek sukobljavali, vojvoda Bojović je bio po meni veliki vojnik i još veći patriota, ponikao iz naše srpske zemlje.“
Živojin Mišić
Petar Bojović (Miševići kod Nove Varoši, 4/16. jul 1858 — Beograd, 19. januar 1945) bio je srpski i jugoslovenski vojvoda (maršal).
Učesnik je srpsko-turskih ratova tokom kojih je bio u štabu Vrhovne komande, a po završetku ratova postao je vodnik baterije u Beogradu. Posle srpsko-bugarskog rata postao je vodnik konjice, a zatim je 1891. položio ispit i dobio čin kapetana. Istovremeno je postavljen za vršioca dužnosti načelnika Štaba Moravske divizije u Nišu, gde je ostao pet godina. Menjao je nekoliko dužnosti sve do izbijanja Balkanskih ratova 1912. godine, kada je bio komandant Konjičke divizije.
U Prvom balkanskom ratu Bojović je bio načelnik Štaba Prve armije od oktobra 1912. godine. Istakao se tokom Kumanovske i Bitoljske bitke, posle kojih je dobio čin generala. Po okončanju Prvog balkanskog rata, na njegov predlog, a uz podršku vojvode Putnika, sklopljen je savez sa Grčkom, kao protivteža opasnosti koja je tada dolazila od Bugarske. U Drugom balkanskom ratu bio je načelnik Štaba Prve armije koja je odnela pobedu u bici na Bregalnici, a posle rata bio je komandant trupa Novih oblasti na Kosovu i Makedoniji.
General Petar Bojović prati prestolonaslednika Aleksandra Karađorđevića na Jelaku, 1918. godine
U Prvom svetskom ratu je bio komandant Prve armije. Učestvovao je u završnim operacijama Cerske bitke, a po oslobađanju Šapca, sa ovom jedinicom forsirao je, početkom septembra, Savu i prodro u Srem. Biva ranjen u gležanj, pa je smenjen sa mesta komandanta. Od novembra 1914. do novembra 1915. godine general Bojović je bio na raspolaganju, kada je zbog Trojne ofanzive, opet reaktiviran. Opet je postao komandant trupa Novih oblasti i uspeo je da pruži otpor neprijatelju, dok se srpska vojska povlačila ka Kosovu. Kada je doneta odluka da se trupe povlače ka Albaniji, Bojović je tada (decembar 1915.) postavljen za načelnika Vrhovne komande. Podneo je ostavku načelnika Vrhovne komande 19. juna 1918. godine, zbog neslaganja oko proširenja Solunskog fronta. Zatim je opet postavljen za komandanta Prve armije, kojom je komandovao i u bici kod Dobrog polja. Zbog ratnih zasluga 13. septembra 1918. dobio je čin vojvode (maršala).
Posle rata postao je komandant Prve armijske oblasti i na toj funkciji je ostao do decembra 1920. godine. Imenovan je načelnikom Glavnog generalštaba vojske Kraljevine SHS u januaru 1921. godine. Decembra iste godine stavljen na raspolaganje, a ubrzo i penzionisan. Vraćen je u službu 1941. i postavljen za Vrhovnog inspektora celokupne vojne sile Jugoslavije. Tokom Aprilskog rata imenovan je po ustavu, usled maloletnosti kralja Petra II, za pomoćnika vrhovnog komandanta kraljevske jugoslovenske vojske da bi posle kapitulacije vojske sam sebi odredio kućni pritvor u kome je bio sve do kraja rata.
Penzionisani Vojvoda Bojović sa svojim kolegama generalima i admiralima Kraljevine Jugoslavije. Sleva na desno: Milan Nedić, Miloš Jovanović, Petar Bojović, LJubomir Maksimović, Đura Dokić, Emilo Belić, Milivoje Dimitrijević i Viktor Vikerhauzer
Kralj i vlada su mu 15. aprila ponudili da ode avionom iz Srbije, ali je on to odbio i Nemci su ga ubrzo zarobili.
Nemci su pokušali da zloupotrebe ugled vojvode Bojovića u narodu.
Tako mu je u kućnu posetu došao Franc Nojhauzen, generalni opunomoćenik nemačkog Rajha za privredu Srbije.
Nojhauzen mu je rekao da zna šta on znači za srpski narod i da ga zbog toga poziva na saradnju sa organima i snagama Rajha u Srbiji u interesu srpskog naroda i Rajha.
Vojvoda je nemačkom izaslaniku odgovorio:
"Gospodine, vi znate da sam ja po profesiji vojnik, da cenim svaku vojsku, pa i vašu vojsku. Vaša vojska u ovom trenutku je okupator moje zemlje i ja ni u kakvom obliku, sve dok okupacija traje, sa tom vojskom ne mogu sarađivati. Molim vas da mi učinite uslugu i obezbedite da dok okupacija traje prag moje kuće ne pređe nemački vojnik, a ja se obavezujem da za to vreme neću iz kuće izaći".
Nemac je prihvatio tu želju i dogovor je poštovan do kraja rata.
Nacistička vojska je ispred kuće Vojvode Bojovića postavila stražu i on je tretiran kao ratni zarobljenik, a armijski general Dušan Simović preuzima u egzilu Bojovićev položaj pomoćnika vrhovnog komandanta.
Bojović je 10. decembra 1942. godine uputio pismo armijskom generalu Dragoljubu Draži Mihailoviću u kojem je naveo da podržava Jugoslovensku vojsku u otadžbini:
"Saznanjem da ste Vi, dragi Srbine i đeneralu, razvili oslobodilačku zastavu, sa onoga mesta odakle je moj ratni drug Živojin Mišić započeo, pre dvadeset i osam godina, i proterao neprijatelja iz naše otadžbine, izazvalo je u meni veliku radost i do maksimuma pojačalo želju za ličnim učešćem u današnjoj borbi. U odsustvu fizičke snage da uzmem neposrednog učešća u ostvarenju ovog velikog dela nacije, ja sam Vam, dragi i veliki sine srpskog roda, stavio na raspolaganje moje ime i moju decu uz očinski pozdrav i vojničku zapovest: 'Napred u pobedu, za kralja i otadžbinu".
Nemci nisu dirali vojvodu Bojovića tokom rata, a zabeleženo je da je po svojoj bašti šetao obučen u svečanu vojvodsku uniformu.
Po oslobođenju Beograda uhapsila ga je OZNA. U pritvoru je mučen, pa zatim pušten. Od povreda zadobijenih tokom batinanja vojvoda je uskoro preminuo, a njegovo telo je na Novo groblje prebačeno taljigama. Kako bi sprečili davanje počasti jednom od najvećih junaka srpske istorije, komunisti su na Radio Beogradu objavili vest da će svako ko pokuša da dođe na sahranu vojvode Bojovića biti uhapšen i krivično gonjen.
Vojni uspesi i odlikovanja
Bojović je učestvovao u šest ratova i odlikovan je sa 26 srpskih i jugoslovenskih odlikovanja i 16 u drugim državama, među kojima su Rusija, Francuska i Velika Britanija. Predvodio je Prvu armiju u proboju Solunskog fronta, septembra 1918. godine. Pod njegovom komandom, Prva armija je oslobodila Pirot, Leskovac, Vranje i Niš, a 1. novembra 1918. godine, ušla je u Beograd. Bio je jedan od komandanata u srpsko-turskim ratovima, ratu sa Bugarskom, balkanskim ratovima i Prvom svetskom ratu. Predvodio je proboj Solunskog fronta,
Odlikovan je Ordenom Jugoslovenske krune prvog reda (1930. godine), Ordenom Karađorđeve zvezde prvog reda (1933. godine) i francuskim Ordenom Legije časti (1936. godine). Nosilac je mnogobrojnih najviših srpskih i savezničkih odlikovanja. Uvršten je u red najvećih vojskovođa Prvog svetskog rata i srpske ratne istorije.
Literatura: Narodna enciklopedija (1927 g.), članak napisao brigadni general Vladimir Belić
Arčibald Rajs o Bojoviću
"Vojvoda Bojović je vatreni patriota. On je svoj život posvetio svojoj zemlji. Njegove glavne osobine su iskrenost, požrtvovanje i dobronamernost. Ovaj hrabri vojnik je blag. Njegov glas, malo potmuo, gotovo se nikad ne izdiže i njegove oči koje gledaju pravo u vaše, imaju nečeg melanholičnog. To je nostalgija za otadžbinom i žalost za svima onima koji su izginuli za njenu slobodu",
Na celu generalstaba na sahrani Kralja Aleksandra
Tito ne odgovara ženi srpskog vojvode
Članovi njegove porodice su posle rata žigosani kao narodni neprijatelji i ponižavani, Bojovićeva supruga Mileva pisala je 26. aprila 1946. godine komunističkom vođi Josipu Brozu pismo u kojem ga je molila da joj kaže gde joj je zatvoren sin i zašto je uhapšen, a nikome nije učinio zlo. Josip Broz, , nije udostojio odgovora ženu srpskog vojvode. Mileva je umrla 1956. godine, pre nego što je njen sin Dobrica izašao iz zatvora.
Karadjrdjeva zvezda prvog stepena
Orden Jugoslovenske krune prvog stepena
Petar Bojović je jedan od četvorice znamenitih srpskih vojvoda, pored Radomira Putnika, Živojina Mišića i Stepe Stepanovića.
„Iako se nismo slagali i uvek sukobljavali, vojvoda Bojović je bio po meni veliki vojnik i još veći patriota, ponikao iz naše srpske zemlje.“
Živojin Mišić
Petar Bojović (Miševići kod Nove Varoši, 4/16. jul 1858 — Beograd, 19. januar 1945) bio je srpski i jugoslovenski vojvoda (maršal).
Učesnik je srpsko-turskih ratova tokom kojih je bio u štabu Vrhovne komande, a po završetku ratova postao je vodnik baterije u Beogradu. Posle srpsko-bugarskog rata postao je vodnik konjice, a zatim je 1891. položio ispit i dobio čin kapetana. Istovremeno je postavljen za vršioca dužnosti načelnika Štaba Moravske divizije u Nišu, gde je ostao pet godina. Menjao je nekoliko dužnosti sve do izbijanja Balkanskih ratova 1912. godine, kada je bio komandant Konjičke divizije.
U Prvom balkanskom ratu Bojović je bio načelnik Štaba Prve armije od oktobra 1912. godine. Istakao se tokom Kumanovske i Bitoljske bitke, posle kojih je dobio čin generala. Po okončanju Prvog balkanskog rata, na njegov predlog, a uz podršku vojvode Putnika, sklopljen je savez sa Grčkom, kao protivteža opasnosti koja je tada dolazila od Bugarske. U Drugom balkanskom ratu bio je načelnik Štaba Prve armije koja je odnela pobedu u bici na Bregalnici, a posle rata bio je komandant trupa Novih oblasti na Kosovu i Makedoniji.
General Petar Bojović prati prestolonaslednika Aleksandra Karađorđevića na Jelaku, 1918. godine
U Prvom svetskom ratu je bio komandant Prve armije. Učestvovao je u završnim operacijama Cerske bitke, a po oslobađanju Šapca, sa ovom jedinicom forsirao je, početkom septembra, Savu i prodro u Srem. Biva ranjen u gležanj, pa je smenjen sa mesta komandanta. Od novembra 1914. do novembra 1915. godine general Bojović je bio na raspolaganju, kada je zbog Trojne ofanzive, opet reaktiviran. Opet je postao komandant trupa Novih oblasti i uspeo je da pruži otpor neprijatelju, dok se srpska vojska povlačila ka Kosovu. Kada je doneta odluka da se trupe povlače ka Albaniji, Bojović je tada (decembar 1915.) postavljen za načelnika Vrhovne komande. Podneo je ostavku načelnika Vrhovne komande 19. juna 1918. godine, zbog neslaganja oko proširenja Solunskog fronta. Zatim je opet postavljen za komandanta Prve armije, kojom je komandovao i u bici kod Dobrog polja. Zbog ratnih zasluga 13. septembra 1918. dobio je čin vojvode (maršala).
Posle rata postao je komandant Prve armijske oblasti i na toj funkciji je ostao do decembra 1920. godine. Imenovan je načelnikom Glavnog generalštaba vojske Kraljevine SHS u januaru 1921. godine. Decembra iste godine stavljen na raspolaganje, a ubrzo i penzionisan. Vraćen je u službu 1941. i postavljen za Vrhovnog inspektora celokupne vojne sile Jugoslavije. Tokom Aprilskog rata imenovan je po ustavu, usled maloletnosti kralja Petra II, za pomoćnika vrhovnog komandanta kraljevske jugoslovenske vojske da bi posle kapitulacije vojske sam sebi odredio kućni pritvor u kome je bio sve do kraja rata.
Penzionisani Vojvoda Bojović sa svojim kolegama generalima i admiralima Kraljevine Jugoslavije. Sleva na desno: Milan Nedić, Miloš Jovanović, Petar Bojović, LJubomir Maksimović, Đura Dokić, Emilo Belić, Milivoje Dimitrijević i Viktor Vikerhauzer
Kralj i vlada su mu 15. aprila ponudili da ode avionom iz Srbije, ali je on to odbio i Nemci su ga ubrzo zarobili.
Nemci su pokušali da zloupotrebe ugled vojvode Bojovića u narodu.
Tako mu je u kućnu posetu došao Franc Nojhauzen, generalni opunomoćenik nemačkog Rajha za privredu Srbije.
Nojhauzen mu je rekao da zna šta on znači za srpski narod i da ga zbog toga poziva na saradnju sa organima i snagama Rajha u Srbiji u interesu srpskog naroda i Rajha.
Vojvoda je nemačkom izaslaniku odgovorio:
"Gospodine, vi znate da sam ja po profesiji vojnik, da cenim svaku vojsku, pa i vašu vojsku. Vaša vojska u ovom trenutku je okupator moje zemlje i ja ni u kakvom obliku, sve dok okupacija traje, sa tom vojskom ne mogu sarađivati. Molim vas da mi učinite uslugu i obezbedite da dok okupacija traje prag moje kuće ne pređe nemački vojnik, a ja se obavezujem da za to vreme neću iz kuće izaći".
Nemac je prihvatio tu želju i dogovor je poštovan do kraja rata.
Nacistička vojska je ispred kuće Vojvode Bojovića postavila stražu i on je tretiran kao ratni zarobljenik, a armijski general Dušan Simović preuzima u egzilu Bojovićev položaj pomoćnika vrhovnog komandanta.
Bojović je 10. decembra 1942. godine uputio pismo armijskom generalu Dragoljubu Draži Mihailoviću u kojem je naveo da podržava Jugoslovensku vojsku u otadžbini:
"Saznanjem da ste Vi, dragi Srbine i đeneralu, razvili oslobodilačku zastavu, sa onoga mesta odakle je moj ratni drug Živojin Mišić započeo, pre dvadeset i osam godina, i proterao neprijatelja iz naše otadžbine, izazvalo je u meni veliku radost i do maksimuma pojačalo želju za ličnim učešćem u današnjoj borbi. U odsustvu fizičke snage da uzmem neposrednog učešća u ostvarenju ovog velikog dela nacije, ja sam Vam, dragi i veliki sine srpskog roda, stavio na raspolaganje moje ime i moju decu uz očinski pozdrav i vojničku zapovest: 'Napred u pobedu, za kralja i otadžbinu".
Nemci nisu dirali vojvodu Bojovića tokom rata, a zabeleženo je da je po svojoj bašti šetao obučen u svečanu vojvodsku uniformu.
Po oslobođenju Beograda uhapsila ga je OZNA. U pritvoru je mučen, pa zatim pušten. Od povreda zadobijenih tokom batinanja vojvoda je uskoro preminuo, a njegovo telo je na Novo groblje prebačeno taljigama. Kako bi sprečili davanje počasti jednom od najvećih junaka srpske istorije, komunisti su na Radio Beogradu objavili vest da će svako ko pokuša da dođe na sahranu vojvode Bojovića biti uhapšen i krivično gonjen.
Vojni uspesi i odlikovanja
Bojović je učestvovao u šest ratova i odlikovan je sa 26 srpskih i jugoslovenskih odlikovanja i 16 u drugim državama, među kojima su Rusija, Francuska i Velika Britanija. Predvodio je Prvu armiju u proboju Solunskog fronta, septembra 1918. godine. Pod njegovom komandom, Prva armija je oslobodila Pirot, Leskovac, Vranje i Niš, a 1. novembra 1918. godine, ušla je u Beograd. Bio je jedan od komandanata u srpsko-turskim ratovima, ratu sa Bugarskom, balkanskim ratovima i Prvom svetskom ratu. Predvodio je proboj Solunskog fronta,
Odlikovan je Ordenom Jugoslovenske krune prvog reda (1930. godine), Ordenom Karađorđeve zvezde prvog reda (1933. godine) i francuskim Ordenom Legije časti (1936. godine). Nosilac je mnogobrojnih najviših srpskih i savezničkih odlikovanja. Uvršten je u red najvećih vojskovođa Prvog svetskog rata i srpske ratne istorije.
Literatura: Narodna enciklopedija (1927 g.), članak napisao brigadni general Vladimir Belić
Arčibald Rajs o Bojoviću
"Vojvoda Bojović je vatreni patriota. On je svoj život posvetio svojoj zemlji. Njegove glavne osobine su iskrenost, požrtvovanje i dobronamernost. Ovaj hrabri vojnik je blag. Njegov glas, malo potmuo, gotovo se nikad ne izdiže i njegove oči koje gledaju pravo u vaše, imaju nečeg melanholičnog. To je nostalgija za otadžbinom i žalost za svima onima koji su izginuli za njenu slobodu",
Na celu generalstaba na sahrani Kralja Aleksandra
Tito ne odgovara ženi srpskog vojvode
Članovi njegove porodice su posle rata žigosani kao narodni neprijatelji i ponižavani, Bojovićeva supruga Mileva pisala je 26. aprila 1946. godine komunističkom vođi Josipu Brozu pismo u kojem ga je molila da joj kaže gde joj je zatvoren sin i zašto je uhapšen, a nikome nije učinio zlo. Josip Broz, , nije udostojio odgovora ženu srpskog vojvode. Mileva je umrla 1956. godine, pre nego što je njen sin Dobrica izašao iz zatvora.
Karadjrdjeva zvezda prvog stepena
Orden Jugoslovenske krune prvog stepena
Poslednja izmena: