http://www.marks21.info/antifasizam/srpski-sabor-dveri-predvorje-domacinskog-fasizma
Srpski sabor Dveri: Predvorje domaćinskog fašizma
Krajnje je vreme da se tzv. „patriotske organizacije" poput Dveri, Srbske Akcije i Nomokanona kvalifikuju kao ono što zaista jesu – kao fašističke.
Kao što bi se edipalni šizofreničar vratio u sigurnost majčine utrobe, tako bi se propadajući sitni srpski buržuj vratio u idiličnu patrijarhalnu ušuškanost porodičnih zadruga, kroz vertikalu „Bog-kralj-domaćin".1
Ekonomski usponi i padovi dovode do sve veće polarizacije na dve antagonistične klase, terajući našeg ćiftu da se svrsta u jedan od neprijateljskih tabora. Što se više razdvaja zemlja pod njegovim nogama, to sve čvršće steže svoju slamku spasa – svest o „svojoj sudbini kao o sudbini nacije".2
Fašista, naoružan Svešću, smatra za sebe da je Izabrani koji će osloboditi svoju naciju ogrezlu u dekadenciji: „Moja najdublja osećanja ne mogu bolje izraziti do u obliku blagodarenja Proviđenju koje me je pozvalo i pomoglo mi...da postanem Firer moga naroda".3
On ne razume podelu društva na klase, već percipira naciju kao bolestan ili zdrav organizam, dok se pojedinac stapa u ovaj transcedentni entitet – zapravo ceo njegov život je u potpunosti podređen zajednici u kojoj „svaki srpski raskol, podela i nesloga su prošlost i smrtni greh novog rodoljublja".4
Posebno je zabrinjavajuće što se njihov aktivizam pre svega odnosi na akademsku sredinu – npr. u slučaju Dveri to je Mašinski fakultet u Beogradu, ili u slučaju Nomokanona, Pravni. U vreme strukturne krize kapitalizma, a usled nedostatka adekvatne leve alternative, ovakve organizacije igraju na nacionalističku kartu, trudeći se da privuku sve socijalno frustritane studente. Međutim, krucijalno pitanje je – šta ih čini fašističkim?
„Ni levo ni desno"
Ako bi se tražio naš idejni izraz danas, onda bi najtačnije bilo reći da smo (N)I LEVO (N)I DESNO. Jer, ako je desno: vera, državotvornost, nacionalna samobitnost, svetost tradicionalnog braka i porodice – onda smo desno. Ali, ako je desno: novi monopol i neodgovornost povlašćenih društvenih slojeva, kapitalizam bez socijalne funkcije, ceremonijalna religioznost bez misionarske i milosrdne sadržine, onda nismo desno.
Takođe, ako je levo antiglobalizam, narodna socijalizacija duhovnih i materijalnih dobara, preustrojstvo kapitalističkog stroja u korist pojedinca i celine, revolucionarni žar moralne samosvesti protiv korupcije kao duhovnog oblika kapitalizma, jednom rečju, socijalni patriotizam sa hrišćanskim likom, lišen neomarksističkog rata protiv vere i nacije, onda smo levo.
Ako je, pak, levo: neodstupno zalaganje za odumiranje države, nacionalnih individualiteta i religijske svesti, dalje nepristajanje na privatnu svojinu, slobodu mišljenja i delovanja, kao i večiti internacionalizam i diktatura raznih manjina kao novog proleterijata, onda ne možemo i nećemo biti levo.5
Na evropskoj ideološkoj skali, Srbska Akcija ne pripada „desnici", ni „umerenoj" niti „ekstremnoj", već grupacijama Trećeg puta, koje ukazujući na neodvojivost nacionalizma i borbe za socijalnu pravdu, stoje jednako udaljeno i od vladajućih demo(no)kratskih mondijalista (bilo da pripadaju levom ili desnom centru), kao i od levičarskih, neokomunističkih i anarhističkih grupacija.6
Fašizam sebe želi da predstavi kao „treći put" između marksizma i kapitalizma. „Ličnost i klasa – liberalizam i marksizam – su zlo. Nacija je dobra."7
Cela ova koncepcija se ruši kao kula od karata kada se postavi pitanje privatne svojine. I pored zalaganja za određeni stepen državne intervencije u privredi, mora postojati „nužna dozvola privatne inicijative i privatne svojine".8
Dveri čak ni nemaju nikakav ekonomski (i uopšte bilo kakav) program – zapravo, sve se zatrpava pukim apstrakcijama poput „Deca su naš nacionalni program", ili „Počnimo sa poštovanjem i praznovanjem svetinje ljudskog života, braka, mnogočlane porodice."9
Dakle, sve se zadržava u sferi duhovnog („kult tradicionalizma", Umberto Eko), odnosno u oblasti purifikacije jednog društva „zatrovanog" „antisocijalnim" ili „totalitarnim" idejama, kako npr. „dverjani" vide homoseksualnost.
Nastojanja da se nacionalni i socijalni programi spoje datiraju iz poslednjih decenija 19. veka10, a ovakvi pokreti su naročito bili zastupljeni posle prvog svetskog rata, kada je trebalo pendrecima samleti radničku oštricu – čiji su najbrutalniji primeri italijanski fašizam i nemački nacional-socijalizam.
Same Dveri se, pod maskom „socijalnog patriotizma", iz petnih žila trude da izjednače studentske i radničke proteste u Evropi sa divljanjem huligana i fašista 10.10. u Beogradu. Pored toga što se samo zvanično zalažu za radnička prava, njihovo „levičarenje" se svodi na organizovanje „Porodičnog marša" ili „Pokreta za život" – kako bi se pod plaštom promovisanja tradicionalnih vrednosti izvršila homogenizacija nacije – nije bitno da li je neko radnik ili kapitalista – mi smo svi „Srbi".
„Revolucija"
Dosledno ispovedanje Srbske ideje u današnjem vremenu mora imati nacionalno-revolucionarni izraz, odnosno krajnje negativno delatno nastrojenje prema vladajućem sistemu, koji je zadojen smradnim duhom mondijalizma, koristoljublja i obezduhovljenosti. Stojeći na takvim pozicijama, Srbska Akcija sebe vidi delom opšteevropskog nacionalnog fronta borbe protiv cionističko-atlantističke okupacije našeg kontinenta.11
„Oslobođenje misli i dela. Nemamo vremena za čekanje. Ne čekamo više nikoga i ništa. Samoorganizujemo se. Podižemo duhovni i moralni ustanak. Rušimo lažne autoritete i oslobađamo zarobljene snage ovoga naroda. Delujemo moderno a tradicionalno. Ne odstupamo i ne predajemo se.12
Prvo, bitno je istaći da ovde nema nikakve revolucije. „Sitni buržuj je prema ideji razvoja neprijateljski raspoložen, jer razvoj ide neumitno protiv njega; napredak mu nije doneo ništa osim dugova koje ne može da otplati."13 Ali, Dveri se zapravo zalažu za „antirežimske i antisistemske integracije".14
Tako je – one su toliko antirežimske i antisistemske da dobijaju novac za rad od ministarstava15, čiji članovi govore policiji ko sme da uđe na Mašinski fakultet (u strahu od „ekstremista") ili podržava donošenje Ustava iz 2006.16
Srbska akcija se formalno zalaže za „konzervativnu revoluciju u duhovnom, nacionalnom i socijalnom pogledu"17, dok s druge strane, radina obnovi korpotaivističkih ustanova fašističkih država („strukovni sabori", gde bi organizacije radnika i kapitalista išle ruku pod ruku), ili se bazira na diskretnom glorifikovanju „privatne inicijative i privatne svojine".18
Ovo predstavlja tipičnu organsko-integrativističku koncepciju društva – nacija je organizam, zatrovan raznim antinduhovnim elementima koji nagrizaju tkivo jednog naroda. Njihov zadatak je da izvrše nacionalni preporod (palingenezu), čisteći Srbiju od ovakvih elemenata. „Više od sedamdeset godina od Musolinijeve moralne i duhovne revolucije, Boško Obradović poziva na duhovni i moralni ustanak".19
U ekonomskom smislu, socijalna suština ostaje ista – njihova „revolucija" ne ukida dijalektiku radnik-kapitalista, šta više, ona ih „miri". Sam Obradović, koji je jedno vreme pisao tekstove za Novu iskru (ljotićevski list) napadao je individualizam, materijalizam i ateizam kao tekovine francuske revolucije „koje stoje u suprotnosti sa srpskom organskom mišlju", u kojoj postoji „nadređenost zajednice... u odnosu na jedinku".20
Dverjanska „Srpska mreža", kao i „antikapitalizam" Srbske akcije, predstavljaju se u svom egalitarističkom obličju,ali dovoljno je pogledati njihove socijalne postulate da bi se shvatilo da se radi o sitnoburžoaskim i reakcionarnim pokretima fašističkog opredeljenja.