Nemam jedan dominantan, smenjuju se.
Ima ih koliko hoćeš. Borim se smirenjem i introspekcijom, učim odakle šta potiče. Otprilike ako dopustim neku negativnu emociju, recimo strah zbog neke neizvesnosti, onda mi se vremenom na čudan način dopadne da održavam to stanje, hraneći ga racionalizacijama. Lakše je biti u tom stanju. A iz straha ide sumnja, i tako redom, nižu se negativne emocije i stanja kao potvrda početnog stava. Dok ne vidim kuda to vodi. Onda se čupam.
Jedno vreme sam opasnih problema imala sa besom. Ali
iz nemoći i uz snažno uverenje da sam u pravu. Dok nisam shvatila da nisam u pravu i da moje... dobronamerne akcije nikakvo dobro ne donose. Ljudi žive na način koji im odgovara, ma koliko taj put bio destruktivan, i napor da toj samodestrukciji staneš na put nije nikakav milosrdan čin. Njihova sloboda je iznad svega. A moja želja da nekog ispravim je ništa drugo do neurotične želje da bude po mojoj zamisli, ma koliko u teoriji bila u pravu. U korenu toga je bio bes.