Harmonica
Ističe se
- Poruka
- 2.303
Hmmm, demantuje me Nietzsche prilicno. No, diskutabilno bi bilo kako bi se dijete ponasalo ako bi zivjelo odvojeno od rulje i odgajalo se u otmjenijim krugovima. Cak i ako bi se uzela zena koja bi iznijela tudji embrion.
Mislim da se Ničeovo mišljenje na tu temu može izvući iz ovog:
Otmen čovek mora sebe, naročito uz pomoć istorije, tek uveriti da je od davnina, u svim na bilo koji način zavisnim slojevima naroda, običan prost čovek bio samo ono što su o njemu drugi mislili — uopšte nenaviknut da sam određuje vrednosti, on sebi nije pridavao nikakvu drugu vrednost osim one koju su mu pridavali njegovi gospodari (istinsko pravo gospodara i jeste to da stvara vrednosti). Kao posledica strašnog atavizma može se shvatiti to što običan čovek i danas još najpre čeka na mišljenje o sebi, pa mu se potom instinktivno potčinjava: ali nipošto ne samo "dobrom" mišljenju nego i rđavom i nepravednom (treba se, na primer, setiti najvećeg dela samoocena i samopotcenjivanja koje pobožne žene uče od svojih ispovednika, i uopšte pobožan hrišćanin od svoje crkve). U skladu s laganim uspostavljanjem demokratskog reda stvari (i s njegovim uzrokom, mešanjem krvi gospodara i robova), sad se u stvari prvobitno otmen i redak nagon da čovek sam sebi pripiše određenu vrednost i da o sebi "dobro misli", sve više ohrabruje i širi, ali on u svako doba ima protiv sebe jednu stariju, širu i temeljnije utelovljenu sklonost —a u fenomenu "sujete", ova starija sklonost je jača od one mlađe. Sujetan čovek se raduje svakom dobrom mišljenju koje čuje o sebi (sasvim nezavisno od bilo kog gledišta o njegovoj korisnosti i isto tako nezavisno od toga da li je ono tačno ili pogrešno), kao što i pati zbog svakog lošeg mišljenja: jer on se potčinjava i jednom i drugom, on se oseća potčinjen njima po onom najstarijem instinktu potčinjavanja koji izbija u njemu. U krvi sujetnog postoji "rob", ostatak prevejanosti roba — koliko li "rob" postoji, na primer, još i danas u ženi!— koji nastoji da zavede na dobro mišljenje o sebi; isto tako, rob je taj koji pred tim mišljenjem potom odmah pada na kolena, kao da ga nije on izazvao. I da kažem još jednom: sujeta je atavizam.