Duša je skup iskonskih namjera stvorenih s centrom u jednom inicijalnom Ja. To Ja, samo po sebi ne bi imalo nikakvu svrhu u kreaciji kada bi ostalo samo za sebe izolovano od ostatka Jastva. U njemu se centrira volja apsoluta i biva uprta prema izabranim Ja iz cjelovitog Jastva. Svrha duše je da teži ka samorealizaciji. Šta to znači? To znači da Život (apsolut) kroz te u Svijesti apsoluta stvorene relacije projektuje sopstvena iskustva. Duša je dakle nepromjenjiva namjera Života za realizacijom Želja koje se jedino mogu manifestovati kroz akciju spoznavanja izabranog Ja iz Jastva. Dakle, duša nije samo ono inicijalno Ja u kojemu je centrirana volja apsoluta već je duša uvijek skup inicijalnog i izabranog Ja. U praktičnom smislu, Ja bez vas ne mogu da doživim manifestaciju duše. Ukratko: Vi ste dio moje duše.
Duša je u isto vrijeme i kompleksna i jednostavna. Njena kompleksnost proizilazi iz kompleksnosti željenog iskustva ali princip koji važi u stvaranju najkompleksnije strukture iskustva i one najjednostavnije je isti. Dušu uvijek čini najjednostavnija jednačina= Inicijalno Ja + izabrano Ja. Pri tom Inicijalno Ja uvije ostaje isto, nepromjenjivo, stoga i doživljaj da sam Ja uvijek isti Ja koji doživljavam realnost, dok se izabrana Ja mijenjaju, dodajući ih inicijalnom i oduzimajući ih od njega. Oduzimanje znači da je taj dio duše već realizovan. Dodavanje znači evolucija iskustva.
Čovjek, kao manifestacija duše recimo, ne postoji kao ono što čovjek jeste ukoliko njegova duša nije prisutna u tijelu koje projektuje da bi se to iskustvo moglo ostvariti. Duša čovjeka bez tijela nije čovjek. Jedino prisustvom duše u organizmu (u tjelu) čovjek poprima izraz 'živog bića'. Mrtvo tijelo čovjeka nije 'čovjek'. Zašto? Zato što 'živo biće' može biti živo jedino kada je u njemu prisutna duša, kada je u projekciji tijela tog bića centrirana duša u kojoj je već inicijalno centrirana volja apsoluta, samog Života, za samorealizacijom namjeredušom . Jednom kada tjelo nema svrhu koju joj je apsolut dušom namijenio, apsolut jednostavno odvaja dušu od projekcije tijela i nastvalja da je projektuje u drugo tijelo koje će mu služiti ostvarenju dušom namjerenoj svrsi.
Kako uopšte dolazi do toga da tijelo ne služi svrsi duše?
Da bi se duša manifestova mora da postoji razum. Razum joj omogućava projekciju tijela, omogućava apsolutu da misli, da pamti da stvara zaključke i ono što je najekstremnije pri tom, da stvara ubjeđenja. Sve to naravno funkcioniše dok je duša prisutna u tom projektovanom sklopu. Međutim, pošto je duša stvorena u harmoniji, u 'Bogu', duša je nenasilna te se dešava da apsolut pomjeri svoj centar volje u razum, držeći tad ono inicijalno Ja iz duše kao centar svog razumnog bića. Tada se stvara izolacija volje od duše a na njeno mjesto se postavlja imitator, 'duša razuma' (takozvani ego), koja je uistinu iskrivljenje iskonske namjere, duše. Iskrivljena duša je razumom pogrešno dekodirana duša. Razlog tome jesu ubjeđenja. Ubjeđenja uslovljavaju percepciju, te ono što u razum ulazi onakvo kakvo jeste (dakle izabrani dio duše, izabrano Ja) biva percipirano onako kako filter tog ubjeđenja diktira. Samim tim nastalo je novo iskrivljenje duše koje apsolut projektuje za sebe a inicijalna namjera duše ostaje NE-realizovana. Što se više iskrivljenja stvara pri projekciji tjelesnog iskustva to iskustvo se sve više udaljava od iskonskog inicijalnog plana, od duše, i u jednom trenu, po već određenim mjerilima dozvoljenog, apsolut povlači dušu iz tog skupa jer ta projekcija iskustava više nema svrhu namjerenu dušom. Duša stvara novu-projekciju kroz drugi razum-tijelo... što doživljamao reinkarnacijom. (to opet, samo po sebi vodi ka daljoj kompleksnosti projekcije, jer tad duša nije više čista iskonska namjera već iskonska namjera + zadaća da se isprave iskrivljenja (istočnjaci opt to zovu karma)...'Karma' naravno nije dio originalne duše... ali je dio njenog sekundarnog plana da dozvoli stvaranje mogućnosti koje će se desiti pomijeranjem centra volje iz duše u razum. Bilo kako bilo duša je veoma jednostavna: (Inicijano Ja + izabrano Ja)=Duša. Duša=NAMJERA za samorealizacijom. Namjera je dakle usmjerenje volje ka ostvarenju iskustva ove proste jednačine . Namjera duše je nepromjenjiva, stoga, kad tad bit' će realizovana. Odsupanja od samorealizacije ne postoje. Postoji samo odobrenje manifestacije percepcije tog skupa koja može da varira. Percepcija zavisi od činjenice da li je Biće-apsolut uslovljeno ubjeđenjima ili ne, da li je njegova volja centrirana u razumu ili u duši. I u jednom i u drugom slučaju manifestacija će da se dešava kroz razum. Idealno je nemjereno da razum pri tom bude neutralan alat.
Da li si ti Sunce u svojoj realnosti ili si sjenka njegovih zraka... očito zavisi gdje je Centar tvoje volje, da l' u duši il' u razumu.
), dominantan arhetip Hada, boga podzemlja.
... film mi je bio dosadan a zanimljiv...
