Thucydides
Gost
- Poruka
- 4.551
"Postoji iznad isparenja i prljavstine ljudskih nizija jedno vise i svjetlije covjecanstvo, koje ce po broju biti vrlo malo -- jer sve sto se istice je po svom bicu rijetko --: njemu se pripada, ne jer bi covjek bio darovitiji ili vrliji ili herojskiji ili drazi od ljudi tamo dole, nego jer je covjek hladniji, svjetliji, dalekovidniji, usamljeniji, jer usamljenost podnosi, preferira, zahtijeva kao srecu, privilegiju, pa i kao uslov opstanka, jer se zivi medju oblacima i munjama kao medju sebi ravnima, ali takodje medju suncevim zracima, otopljenim kapljicama, snijeznim pahuljicama i svemu sto nuzno dolazi iz visina, i kad se krece, krece se vjecno odozgo prema dole. Teznje ka visinama nisu nase. -- Junaci, mucenici, geniji i odusevljenici nisu nam dovoljno tihi, strpljivi, fini, hladni, spori."
"Najduhovniji ljudi kao najjaci, nalaze svoju srecu tamo gdje bi drugi nasli svoje unistenje: u lavirintu, u cvrstoci prema sebi i drugima, u eksperimentima. Njihova radost je samosavladavanje: asketizam u njima postaje priroda, potreba, instinkt. Teski zadaci su privilegija za njih; da se igraju sa teretom koji slama ostale, razonoda. Znanje - oblik asketizma. Oni su najdostojniji postovanja: to ne iskljucuje to da su i najradosniji i najljubazniji."
"Najduhovniji ljudi kao najjaci, nalaze svoju srecu tamo gdje bi drugi nasli svoje unistenje: u lavirintu, u cvrstoci prema sebi i drugima, u eksperimentima. Njihova radost je samosavladavanje: asketizam u njima postaje priroda, potreba, instinkt. Teski zadaci su privilegija za njih; da se igraju sa teretom koji slama ostale, razonoda. Znanje - oblik asketizma. Oni su najdostojniji postovanja: to ne iskljucuje to da su i najradosniji i najljubazniji."