Borac za prava zivotinja
Legenda
- Poruka
- 51.037
Na konkurs je stiglo sedam priča. 
Neke su dugačkeeeeee ... pa ćete imati priliku da ispijete solidan broj kafa dok ih čitate.
Uživajte!
p.s. Postavljanje priča će potrajati. Izvin'te, oprostite, ali se ovde donkihotovski borim sa tehničkim (ne)mogućnostima.
Priča br. 1
U 03 i 10 za Rumu
Upokojeni su drznici koji su samo šapnuli ono što se ni mislima imenovati ne sme. Da ima daha nakon smrti pokajali bi se, ali kasno stiže plima žaljenja dok se crvi goste telom, a kajanje dušom.
Bezimeni jaše. Parip ga divljim kasom nosi kroz noć, da prkosi vetrovima i olujama, da se vihorom zove, ali ipak glas o dolasku izmiče daleko ispred. Uvek izmiče, ta zla kob koja prati Bezimenog!
Gradić u pustoši je samo naizgled potonuo u san, ni zvezdano jato koje treperi, kao pokrivač usnulom, ne odaje da spavača nema...
Pusta je ulica u noći dok životinja kovitla prašinu pred mehanom. Slabašna svetlost fenjera, koji se njiše iznad ulaza, obasjava jahača i njegovog konja. Senke plešu oko njega; on iz sedla osmatra ulaz.
Napokon, sjaha sa paripa i ulazi a za njim nalet vetra i prašine. Kikot gospojica se umiruje, a kockarima karte u rukama drhte! Nijedan pogled se ne usuđuje oteti ka nogama Bezimenog. Ono što bi videli ne obuzdava pritajeni smeh a takav smeh donosi smrt.
- Rakija!- zapoveda i prilazi šanku rezbarenim u drvetu oraha. Naslanja ruke, da budu na treptaj od revolvera.
Gazda mu udovoljava i sipa čašicu.
- Flašu ostavi!- ponovo njegov glas ispunjava prostoriju, i nastavlja zapovedati:
- Guslaru, udri!- srebrni dinar poleti na drugi kraj mehane, da bi se uhvaćen skrio u šaci koja počinje da miluje strunu. Slatki zvuci pesme se rastaču u noć, a mladi konjušar, sanjareći na ležaju od slame, ispunjava staju zviždukom melodije Moja draga Katarina.
Gospojica ljupko njiše bokovima dok prilazi. Smeši se osmehom deteta, ali on zna da taj osmeh za dinarima vreba. Njene grudi ga dodiruju, džaraju ugodnom vrelinom.
-Sikter! – cedi kroz zube kao zmija, naginje i trza rakiju niz ždrelo.
Strah joj nije dozvoljen, da poslu ne šteti. Širi osmeh kao što se sunce širi nadirući iza oblaka, uzima flašu i toči sebi čašicu. Ispija. Lepa je i zgodna, mršti se od ljute kruškovače.
- Kažu da imaš veliki revolver, a voz za Rumu dolazi u tri i deset.- kazuje i briše rukom usta koja vabe poljubac. Vreo dah koji oseća na licu zaustavlja još jedno sikterisanje.
- Soba je na račun kuće, i slastan odrezak sa kajmakom i čimburom!- nadovezuje gazda. Strah mu je jači od pare.
Otima pogled na zidni sat. Jedva da je ponoć i vremena je taman. Odavno ženom nije gužvao postelju a i poštenog obroka se uželeo. Možda je ove noći usud naložio da oboje okusi poslednji put!
- Ne diraj!- kao pucanj kandžije njegov glas odjeknu po sobi. Ona hitro povlači ruke sa njegovih nogu i nastavlja po vratu da miluje Bezimenog. Posle će da miluje pare, po zasluzi kojoj se posvećuje. On ne mari. Okreće se, da napoji pogled njenim razdraganim grudima. O kako je radostan prizor očima koje naziru sudbinu u 3 i 10!
- Zaista možeš da čuješ kada ti se rugaju, čak i ako si na drugom kraju sveta?- pita ljupko vrteći strasne uvojke, a on će, rastegnuto:
- Uvreda nađe svoj put do mene i čekam onoga koji je uvredu izgovorio.
- Da ga ubiješ?
- Da ga ubijem.
- Zbog toga je noćas san zaobišao varoš...
Ustaje sa kreveta da se odene. Njen pogled počiva na njemu, nestrpljiv i pun zebnje. Prilazi vratima i zastajkuje. Baca zlatni dinar na krevet i odlazi; ne čuje njen šapat koji sreću želi.
Bezimeni stoji na peronu. Pod nogama oseća drhtaje koji prethode čeličnoj nemani. Uskoro će se njena svetla pojaviti, da prethode svitanju.
Vetar obavija mantil oko tela, crna koža daruje mesecu odsjaje. On broji senke hrabrih, koji se migolje oko perona da udovolje ludoj radoznalosti i okršaj veličaju u mehani dok guslar svira njegovu.
Lokomotiva ispušta zvižduk, da joj na važnosti bude potaman, i gle, svetla se naziru iz mrkle pustoši!
On ne okleva, zakrivljuje mantil iza futrole. Dva Zastavina Gromovnika se ukazuju svojim drškama, kao glave ljutih zmija ispod Orlovačke stene. Mnogi su okusili plamičak smrti iz tih cevi a ako se usudu ćefnulo da zapiše tako, ponovo će drznika poslati da potiskuje travu odozdo.
Neman huči, ciči i ispušta paru pa se kovitlac oko Bezimenog stvara! Zaustavljen voz, kao medved posle trka, otkriva u bledim oknima umorna lica, bezbojna i slična, koja će tek u Rumi da ožive.
On izlazi. Oprezan i siguran kao mačka stupa niz stepenica na peron. Smrt iz pustoši je stigla!
Bezimeni zna da je ovo protivnik kakvog do sada nije upokojio, svaki dah vazduha mu tako kazuje. Senke su se uskomešale, luda radoznalost je jača od straha i pre svitanja će se mehana usijati od priča i slave boraca.
Došljak polako prilazi. Korake vucara podlo, da mu pogled Bezimenog ne umakne, i staje. Veća je udaljenost koja priliči dvobojima; Bezimeni pljuje na drveni peron, sluteći da opasava dalekometne Crne Udovice iz Gaspromnefta. Časti se slabašnim osmehom krajičkom usne. Udovice su preciznije, ali išću vremena da se trgnu! Prkosi osećaju da sunca neće videti i osvežava se daškom radosti! Da li će ponovo ugledati zvezde iz kreveta gospojice i njenim se bedrima sladiti? On misli da hoće!
- Ti si onaj koji mi je uvredu uputio. Sada ćeš da umreš!- najavljuje Bezimeni odlučnim glasom u kojem nema drhtaja.
Protivnik otpljunu, kako red nalaže, i zabacuje dugi mantil od krzna Lajkovačkog tigra. U pravu je!
Dve Crne Udovice od 9 milimetara miruju o pojasu, čekajući trzaj da smrt zbore!
Pogled mu pada na protivnikove noge. Dah mu se oduzima, a vid sužava. Zamišljene putanje metaka, kao crte u vazduhu, nestaju, a mišići se opuštaju. Skok u stranu dok trga revolvere je naum koji se gubi pred prizorom.
Protivnik sa pilećim nogama, iskrivljenim da su na buretu rasle a tanane kao udarne igle njegovih Gromovnika!
Peron, senke, voz i noć nestaju. Postoje samo Bezimeni i on.
Grohotom se protivnik smeje i čudno taj smeh dopire, kao da je iz krpene lutke u koju se rudar uvukao pa se iz nje gromoglasno cereka.
- Brate moj...- zbori kada je smeh utrnuo. Širi ruke i prilazi.
Zabezeknut je Bezimeni dok brata prima u zagrljaj. Odmiće se.
- Da li... da li još takvih kao mi po svetu hode?
- Kokošanera?- odgovara pa krivi podrugljivo usne i nastavlja - jaši sa mnom da nalazimo braću!
- Uputio si mi uvredu da me pronađeš?
- A kako drugačije?
Bezimeni kreće ka mehani, okreće mu leđa pa zastaje i zbori preko ramena:
- Jahaću sa tobom brate, ali prvo da se napijemo i kod gospojica treznimo!
- - - - - - - - - -
Priča br. 2
Prohibicija
Uzaludno je bilo uveravati ljude u nemerljive koristi prohibicije: smanjeni troškovi lečenja, ometanje slobodnog protoka netaksativnim klicama, a da ne govorimo o humanosti načela ne-zadiranja u poslove drugih vrsta - ako to nije nužno, kao i o opštoj moralnoj nakaradnosti same ideje o "najboljem čovekovom 'prijatelju'".
Niko u to nije verovao. Masovno kršenje zabrane držanja pasa ugrozilo je sigurnost cele zemlje. Uzaludne su bile dve racije dnevno na deset hiljada stanovnika i jedna velika sedmično; štenad iz šverca pristizali su svakodnevno, preko moldavske granice koja se od silnog prigušenog laveža više nije mogla ni videti, čak ni iz vazduha. Naravno, na svemu tome profitirala je pasja mafija, a siroti ljudi koji nisu mogli živeti bez svojih ljubimaca izlagali su se opasnosti hapšenja i odvođenja, daleko...
Toliko puta sam u usijanju vlastite nesanice s prozora promatrao maskirane vlasnike kako svoje ljubimce - takođe maskirane: u grm, romobil ili plišanog pandu - izvode u park, da obave svoje i da, uz strašan rizik, protrče malo po travnjaku. Jer policije je noću bilo i više nego danju. Baš sam preksinoć imao neugodnu čast da sa tog svog prozora, sa sigurne visine, promotrim veliku noćnu raciju. Hitna pomoć, crna marica, šinterski šinobusi, zaglavljene rotirke, narandžasti snop svetla koji je prošao kroz rupicu u roletni i zagnezdio se u mojoj očnoj duplji... Na kraju svega, štene retrivera, neprimećeno, ispod kontejnera za smeće. Kad je sve završilo, sišao sam dole, u najvećem oprezu i strahu, pokupio drhturavo mokro štene koje mi je odmah polizalo lice izraubano dugogodišnjim strahovima od nečega... Nisam mogao doći k sebi: odakle mi sad hrabrost za ovo!

Neke su dugačkeeeeee ... pa ćete imati priliku da ispijete solidan broj kafa dok ih čitate.
Uživajte!
p.s. Postavljanje priča će potrajati. Izvin'te, oprostite, ali se ovde donkihotovski borim sa tehničkim (ne)mogućnostima.
Priča br. 1
U 03 i 10 za Rumu
Upokojeni su drznici koji su samo šapnuli ono što se ni mislima imenovati ne sme. Da ima daha nakon smrti pokajali bi se, ali kasno stiže plima žaljenja dok se crvi goste telom, a kajanje dušom.
Bezimeni jaše. Parip ga divljim kasom nosi kroz noć, da prkosi vetrovima i olujama, da se vihorom zove, ali ipak glas o dolasku izmiče daleko ispred. Uvek izmiče, ta zla kob koja prati Bezimenog!
Gradić u pustoši je samo naizgled potonuo u san, ni zvezdano jato koje treperi, kao pokrivač usnulom, ne odaje da spavača nema...
Pusta je ulica u noći dok životinja kovitla prašinu pred mehanom. Slabašna svetlost fenjera, koji se njiše iznad ulaza, obasjava jahača i njegovog konja. Senke plešu oko njega; on iz sedla osmatra ulaz.
Napokon, sjaha sa paripa i ulazi a za njim nalet vetra i prašine. Kikot gospojica se umiruje, a kockarima karte u rukama drhte! Nijedan pogled se ne usuđuje oteti ka nogama Bezimenog. Ono što bi videli ne obuzdava pritajeni smeh a takav smeh donosi smrt.
- Rakija!- zapoveda i prilazi šanku rezbarenim u drvetu oraha. Naslanja ruke, da budu na treptaj od revolvera.
Gazda mu udovoljava i sipa čašicu.
- Flašu ostavi!- ponovo njegov glas ispunjava prostoriju, i nastavlja zapovedati:
- Guslaru, udri!- srebrni dinar poleti na drugi kraj mehane, da bi se uhvaćen skrio u šaci koja počinje da miluje strunu. Slatki zvuci pesme se rastaču u noć, a mladi konjušar, sanjareći na ležaju od slame, ispunjava staju zviždukom melodije Moja draga Katarina.
Gospojica ljupko njiše bokovima dok prilazi. Smeši se osmehom deteta, ali on zna da taj osmeh za dinarima vreba. Njene grudi ga dodiruju, džaraju ugodnom vrelinom.
-Sikter! – cedi kroz zube kao zmija, naginje i trza rakiju niz ždrelo.
Strah joj nije dozvoljen, da poslu ne šteti. Širi osmeh kao što se sunce širi nadirući iza oblaka, uzima flašu i toči sebi čašicu. Ispija. Lepa je i zgodna, mršti se od ljute kruškovače.
- Kažu da imaš veliki revolver, a voz za Rumu dolazi u tri i deset.- kazuje i briše rukom usta koja vabe poljubac. Vreo dah koji oseća na licu zaustavlja još jedno sikterisanje.
- Soba je na račun kuće, i slastan odrezak sa kajmakom i čimburom!- nadovezuje gazda. Strah mu je jači od pare.
Otima pogled na zidni sat. Jedva da je ponoć i vremena je taman. Odavno ženom nije gužvao postelju a i poštenog obroka se uželeo. Možda je ove noći usud naložio da oboje okusi poslednji put!
- Ne diraj!- kao pucanj kandžije njegov glas odjeknu po sobi. Ona hitro povlači ruke sa njegovih nogu i nastavlja po vratu da miluje Bezimenog. Posle će da miluje pare, po zasluzi kojoj se posvećuje. On ne mari. Okreće se, da napoji pogled njenim razdraganim grudima. O kako je radostan prizor očima koje naziru sudbinu u 3 i 10!
- Zaista možeš da čuješ kada ti se rugaju, čak i ako si na drugom kraju sveta?- pita ljupko vrteći strasne uvojke, a on će, rastegnuto:
- Uvreda nađe svoj put do mene i čekam onoga koji je uvredu izgovorio.
- Da ga ubiješ?
- Da ga ubijem.
- Zbog toga je noćas san zaobišao varoš...
Ustaje sa kreveta da se odene. Njen pogled počiva na njemu, nestrpljiv i pun zebnje. Prilazi vratima i zastajkuje. Baca zlatni dinar na krevet i odlazi; ne čuje njen šapat koji sreću želi.
Bezimeni stoji na peronu. Pod nogama oseća drhtaje koji prethode čeličnoj nemani. Uskoro će se njena svetla pojaviti, da prethode svitanju.
Vetar obavija mantil oko tela, crna koža daruje mesecu odsjaje. On broji senke hrabrih, koji se migolje oko perona da udovolje ludoj radoznalosti i okršaj veličaju u mehani dok guslar svira njegovu.
Lokomotiva ispušta zvižduk, da joj na važnosti bude potaman, i gle, svetla se naziru iz mrkle pustoši!
On ne okleva, zakrivljuje mantil iza futrole. Dva Zastavina Gromovnika se ukazuju svojim drškama, kao glave ljutih zmija ispod Orlovačke stene. Mnogi su okusili plamičak smrti iz tih cevi a ako se usudu ćefnulo da zapiše tako, ponovo će drznika poslati da potiskuje travu odozdo.
Neman huči, ciči i ispušta paru pa se kovitlac oko Bezimenog stvara! Zaustavljen voz, kao medved posle trka, otkriva u bledim oknima umorna lica, bezbojna i slična, koja će tek u Rumi da ožive.
On izlazi. Oprezan i siguran kao mačka stupa niz stepenica na peron. Smrt iz pustoši je stigla!
Bezimeni zna da je ovo protivnik kakvog do sada nije upokojio, svaki dah vazduha mu tako kazuje. Senke su se uskomešale, luda radoznalost je jača od straha i pre svitanja će se mehana usijati od priča i slave boraca.
Došljak polako prilazi. Korake vucara podlo, da mu pogled Bezimenog ne umakne, i staje. Veća je udaljenost koja priliči dvobojima; Bezimeni pljuje na drveni peron, sluteći da opasava dalekometne Crne Udovice iz Gaspromnefta. Časti se slabašnim osmehom krajičkom usne. Udovice su preciznije, ali išću vremena da se trgnu! Prkosi osećaju da sunca neće videti i osvežava se daškom radosti! Da li će ponovo ugledati zvezde iz kreveta gospojice i njenim se bedrima sladiti? On misli da hoće!
- Ti si onaj koji mi je uvredu uputio. Sada ćeš da umreš!- najavljuje Bezimeni odlučnim glasom u kojem nema drhtaja.
Protivnik otpljunu, kako red nalaže, i zabacuje dugi mantil od krzna Lajkovačkog tigra. U pravu je!
Dve Crne Udovice od 9 milimetara miruju o pojasu, čekajući trzaj da smrt zbore!
Pogled mu pada na protivnikove noge. Dah mu se oduzima, a vid sužava. Zamišljene putanje metaka, kao crte u vazduhu, nestaju, a mišići se opuštaju. Skok u stranu dok trga revolvere je naum koji se gubi pred prizorom.
Protivnik sa pilećim nogama, iskrivljenim da su na buretu rasle a tanane kao udarne igle njegovih Gromovnika!
Peron, senke, voz i noć nestaju. Postoje samo Bezimeni i on.
Grohotom se protivnik smeje i čudno taj smeh dopire, kao da je iz krpene lutke u koju se rudar uvukao pa se iz nje gromoglasno cereka.
- Brate moj...- zbori kada je smeh utrnuo. Širi ruke i prilazi.
Zabezeknut je Bezimeni dok brata prima u zagrljaj. Odmiće se.
- Da li... da li još takvih kao mi po svetu hode?
- Kokošanera?- odgovara pa krivi podrugljivo usne i nastavlja - jaši sa mnom da nalazimo braću!
- Uputio si mi uvredu da me pronađeš?
- A kako drugačije?
Bezimeni kreće ka mehani, okreće mu leđa pa zastaje i zbori preko ramena:
- Jahaću sa tobom brate, ali prvo da se napijemo i kod gospojica treznimo!
- - - - - - - - - -
Priča br. 2
Prohibicija
Uzaludno je bilo uveravati ljude u nemerljive koristi prohibicije: smanjeni troškovi lečenja, ometanje slobodnog protoka netaksativnim klicama, a da ne govorimo o humanosti načela ne-zadiranja u poslove drugih vrsta - ako to nije nužno, kao i o opštoj moralnoj nakaradnosti same ideje o "najboljem čovekovom 'prijatelju'".
Niko u to nije verovao. Masovno kršenje zabrane držanja pasa ugrozilo je sigurnost cele zemlje. Uzaludne su bile dve racije dnevno na deset hiljada stanovnika i jedna velika sedmično; štenad iz šverca pristizali su svakodnevno, preko moldavske granice koja se od silnog prigušenog laveža više nije mogla ni videti, čak ni iz vazduha. Naravno, na svemu tome profitirala je pasja mafija, a siroti ljudi koji nisu mogli živeti bez svojih ljubimaca izlagali su se opasnosti hapšenja i odvođenja, daleko...
Toliko puta sam u usijanju vlastite nesanice s prozora promatrao maskirane vlasnike kako svoje ljubimce - takođe maskirane: u grm, romobil ili plišanog pandu - izvode u park, da obave svoje i da, uz strašan rizik, protrče malo po travnjaku. Jer policije je noću bilo i više nego danju. Baš sam preksinoć imao neugodnu čast da sa tog svog prozora, sa sigurne visine, promotrim veliku noćnu raciju. Hitna pomoć, crna marica, šinterski šinobusi, zaglavljene rotirke, narandžasti snop svetla koji je prošao kroz rupicu u roletni i zagnezdio se u mojoj očnoj duplji... Na kraju svega, štene retrivera, neprimećeno, ispod kontejnera za smeće. Kad je sve završilo, sišao sam dole, u najvećem oprezu i strahu, pokupio drhturavo mokro štene koje mi je odmah polizalo lice izraubano dugogodišnjim strahovima od nečega... Nisam mogao doći k sebi: odakle mi sad hrabrost za ovo!