Jotanka
Domaćin
- Poruka
- 4.991
Одломак из књиге Славоја Жижека `О насиљу, шест погледа са стране`.
U filmu Djeca èovjeèanstva Alfonza Cuarona, koji se zasniva na djelu P. D. Jamesa, liberalno-komunistièko selo je Velika Britanija. Godine 2027. ljudska je rasa postala neplodna. Najmlaði stanovnik planeta, osamnaestogodišnjak, upravo je ubijen u Buenos Airesu. U Velikoj Britaniji na snazi je neprekidno izvanredno stanje: antiteroristièki odredi progone ilegalne imigrante, a institucije vlasti bave se sve manjom populacijom koja vegetira živeæi u sterilnom hedonizmu. Nisu li hedonistièka permisivnost i novi oblici društvenog aparthejda i kontrole zasnovane na strahu ono na èemu danas poèivaju naša društva? No, evo u èemu se sastoji Cuaronova genijalnost: »Mnogi scenariji za buduænost sastoje se od neèeg sliènog Big Brotheru, ali ja smatram da je to shvaæanje tiranije vezano za dvadeseto stoljeæe. Tiranija koja se sada zbiva preuzima drugaèije oblike - u dvadeset i prvom stoljeæu njeno je ime 'demokracija'«. Zbog toga vladari Cuaronova svijeta nisu sivi i uniformirani onvellovski »totalitarni« birokrati nego prosvijeæeni i kultivirani demokratski èinovnici, od kojih se svaki odlikuje nekim svojim »životnim stilom«. Kad glavni junak posjeæuje bivšeg prijatelja koji je sada jedan od najviših državnih dužnosnika da bi dobio posebnu propusnicu za izbjeglice, scena prikazuje stan na Manhattanu kao homoseksualno ljubavno gnijezdo za višu klasu, s neformalno odjevenim dužnosnikom i njegovim obogaljenim partnerom za stolom.
Posve je jasno da Djeca èovjeèanstva nije film koji govori o neplodnosti kao biološkom problemu. Neplodnost o kojoj govori Cuaronov film još je davno dijagnosticirao Friedrich Nietzsche zapažajuæi kako se zapadnjaèka civilizacija kreæe u smjeru Posljednjega Èovjeka, ravnodušne kreature bez ikakve strasti ili predanosti. Buduæi da nije u stanju maštati i da je umoran od života, on ne preuzima nikakav rizik, tražeæi samo udobnost i sigurnost, iskaz tolerancije jednoga spram drugoga: »Od vremena do vremena malo otrova: to stvara ugodne sne. A naj-poslije mnogo otrova, kako bi umiranje bilo lako. (...) Postoje još mala zadovoljstva za dan i mala zadovoljstva za noæ: no poštuje se zdravlje. 'Pronašli smo sreæu' - kažu posljednji ljudi i trepæu oèima.«
Nama koji živimo u zemljama Prvoga svijeta sve je teže èak i zamisliti neki javni ili univerzalni razlog zbog kojeg bismo bili spremni žrtvovati vlastiti život. Doista, rascjep izmeðu Prvog i Treæeg svijeta u sve veæoj mjeri prolazi linijom koja razdvaja dug i zadovoljan život prepun materijalnog i kulturnog bogatstva i život koji je posveæen nekom tran-scendentnom cilju. Nije li upravo to antagonizam izmeðu onoga što je Nietzsche nazvao »pasivnim« i »aktivnim« nihilizmom? Mi sa Zapada predstavljamo Posljednje Ljude, zapletene u glupa svakodnevna zadovoljstva, doèim su muslimanski radikali spremni staviti sve na kocku i ukljuèiti se u nihilistièku borbu sve do krajnosti i autodestrukcije. Ono što postupno nestaje ovom oprekom izmeðu onih koji su »unutra« (Posljednji Ljudi koji obitavaju u sterilnim ograðenim zajednicama) i onih koji su »vani«, jest stara dobra srednja klasa. »Srednja klasa je luksuz koji si kapitalizam više ne može priuštiti.«17 Jedino mjesto u filmu Djeca iovjèanstva na kojem prevladava neobièan osjeæaj slobode je Blackpool, neka vrsta osloboðenog teritorija koji se nalazi daleko od dosega sveprožimajuæe opresije. Tim gradom omeðenim zidom i pretvorenim u izbjeglièki kamp upravljaju njegovi stanovnici, ilegalni imigranti. Ovdje život obiluje militantnim izgredima islamskih fundamentalista, ali i djelima autentiène solidarnosti. Nije stoga èudno da se upravo u njemu dogaða èudo u obliku novoroðenog djeteta. Na kraju filma vojne snage okrutno bombardiraju Blackpool.
---------------
Јесу ли ово српске вредности, па да се папагајски мантра `ЕУ, ЕУ, ЕУ`?
---------------
Али, овога су свесни мислим већина Руса, али и бар 10% Американаца.
Неће остати један (Русија или Америка), него ће остати патриоти Руси и патриоти Американци.
U filmu Djeca èovjeèanstva Alfonza Cuarona, koji se zasniva na djelu P. D. Jamesa, liberalno-komunistièko selo je Velika Britanija. Godine 2027. ljudska je rasa postala neplodna. Najmlaði stanovnik planeta, osamnaestogodišnjak, upravo je ubijen u Buenos Airesu. U Velikoj Britaniji na snazi je neprekidno izvanredno stanje: antiteroristièki odredi progone ilegalne imigrante, a institucije vlasti bave se sve manjom populacijom koja vegetira živeæi u sterilnom hedonizmu. Nisu li hedonistièka permisivnost i novi oblici društvenog aparthejda i kontrole zasnovane na strahu ono na èemu danas poèivaju naša društva? No, evo u èemu se sastoji Cuaronova genijalnost: »Mnogi scenariji za buduænost sastoje se od neèeg sliènog Big Brotheru, ali ja smatram da je to shvaæanje tiranije vezano za dvadeseto stoljeæe. Tiranija koja se sada zbiva preuzima drugaèije oblike - u dvadeset i prvom stoljeæu njeno je ime 'demokracija'«. Zbog toga vladari Cuaronova svijeta nisu sivi i uniformirani onvellovski »totalitarni« birokrati nego prosvijeæeni i kultivirani demokratski èinovnici, od kojih se svaki odlikuje nekim svojim »životnim stilom«. Kad glavni junak posjeæuje bivšeg prijatelja koji je sada jedan od najviših državnih dužnosnika da bi dobio posebnu propusnicu za izbjeglice, scena prikazuje stan na Manhattanu kao homoseksualno ljubavno gnijezdo za višu klasu, s neformalno odjevenim dužnosnikom i njegovim obogaljenim partnerom za stolom.
Posve je jasno da Djeca èovjeèanstva nije film koji govori o neplodnosti kao biološkom problemu. Neplodnost o kojoj govori Cuaronov film još je davno dijagnosticirao Friedrich Nietzsche zapažajuæi kako se zapadnjaèka civilizacija kreæe u smjeru Posljednjega Èovjeka, ravnodušne kreature bez ikakve strasti ili predanosti. Buduæi da nije u stanju maštati i da je umoran od života, on ne preuzima nikakav rizik, tražeæi samo udobnost i sigurnost, iskaz tolerancije jednoga spram drugoga: »Od vremena do vremena malo otrova: to stvara ugodne sne. A naj-poslije mnogo otrova, kako bi umiranje bilo lako. (...) Postoje još mala zadovoljstva za dan i mala zadovoljstva za noæ: no poštuje se zdravlje. 'Pronašli smo sreæu' - kažu posljednji ljudi i trepæu oèima.«
Nama koji živimo u zemljama Prvoga svijeta sve je teže èak i zamisliti neki javni ili univerzalni razlog zbog kojeg bismo bili spremni žrtvovati vlastiti život. Doista, rascjep izmeðu Prvog i Treæeg svijeta u sve veæoj mjeri prolazi linijom koja razdvaja dug i zadovoljan život prepun materijalnog i kulturnog bogatstva i život koji je posveæen nekom tran-scendentnom cilju. Nije li upravo to antagonizam izmeðu onoga što je Nietzsche nazvao »pasivnim« i »aktivnim« nihilizmom? Mi sa Zapada predstavljamo Posljednje Ljude, zapletene u glupa svakodnevna zadovoljstva, doèim su muslimanski radikali spremni staviti sve na kocku i ukljuèiti se u nihilistièku borbu sve do krajnosti i autodestrukcije. Ono što postupno nestaje ovom oprekom izmeðu onih koji su »unutra« (Posljednji Ljudi koji obitavaju u sterilnim ograðenim zajednicama) i onih koji su »vani«, jest stara dobra srednja klasa. »Srednja klasa je luksuz koji si kapitalizam više ne može priuštiti.«17 Jedino mjesto u filmu Djeca iovjèanstva na kojem prevladava neobièan osjeæaj slobode je Blackpool, neka vrsta osloboðenog teritorija koji se nalazi daleko od dosega sveprožimajuæe opresije. Tim gradom omeðenim zidom i pretvorenim u izbjeglièki kamp upravljaju njegovi stanovnici, ilegalni imigranti. Ovdje život obiluje militantnim izgredima islamskih fundamentalista, ali i djelima autentiène solidarnosti. Nije stoga èudno da se upravo u njemu dogaða èudo u obliku novoroðenog djeteta. Na kraju filma vojne snage okrutno bombardiraju Blackpool.
---------------
Јесу ли ово српске вредности, па да се папагајски мантра `ЕУ, ЕУ, ЕУ`?
---------------
Али, овога су свесни мислим већина Руса, али и бар 10% Американаца.
Неће остати један (Русија или Америка), него ће остати патриоти Руси и патриоти Американци.
Специально для нашей страницы
