Veoma sam prijatno iznenadjena reakcijama, mogu da vam kazem! Prilicno su umereni komentari, pravi melem za moju izmucenu dusu posle rasprava sa prijateljicom. Kazem "rasprava" jer to ide, ne zaustavlja se, vec ko zna koliko dugo.
Sasvim slucajno smo nacele temu, mislim da sam bas procitala intervju Gaj Pirsa ili tako nekoga ko nije imao dece. Joj paljbe... Pa sta on misli, pa sta ona misli, dzaba su se i rodili. Pa uskocio i njen muz (koji ce nam on moj u celoj raspravi) kao koje su to budale, dzaba zivot zive, itd itd. Ja gledam i pitam se... Jel njima lose, podigla im banka ratu za kredit, komsija im struze stiroporom po sofersajbni celu noc - mislim, sta je koji moj? OK, ludake po Internetu i mogu da shvatim, svakakvog sveta ima, ali ONI??
Od onda sam pratila po portalima kako stvari teku sa drugim ljudima i primetila sam da su oni tradicionalno nastroijeni (takodjeci zatoocani) u velikom broju poklonici ideje da bez dece nema zivota. Meni je to totalno... Kad zivis sa tom idejom da je jedini smisao zivota imati potomstvo, to je kao da kupis racunar i koristis ga kao kalkulator. Zivot ima toliko sarolikih mogucnosti... Svesti ga samo na decu je destruktivno. Jer, deca jednog dana odu... I ostaju ti pozne godine i smisao zivota kojeg vise nema. Takvi roditelji su u velikoj meri posle skloni da se mesaju deci u zivot jer ne znaju sta ce sa sobom. Njima zivot bez dece nema smisla i onda zive svoj zivot kroz decu - koja ih ne zele u tom kontekstu u svojoj okolini.