Kosmarac
Obećava
- Poruka
- 88
Na forumu b 92 pokrenuo sam temu naslovom Filozofi i zlo. Ovde postavljam stvar drugacije jer je poprimila razmere rasprave o subjektu,spoljasnjosti,volji za moc...Pocetak sam postavio ovako:
U spisu "O sustini ljudske slobode" Seling iznosi stav o neophodnosti postajanja zlim,"da bi se izaslo iz opasnog homogeniteta nerazlikovanosti dobra i zla,odnosno obitavanja na zelenim livadama lenjosti i detinjastih naslada Edena". Covek mora izaci iz raja,spoznati dobro i zlo i prepoznati ga u sebi (jer postavljanje zla izvan sebe u religijskoj formi spoznaje zla neprimereno olaksava borbu).
-----------------------------------------------------------------------------------------
Sta ovo znaci? Da li je se ovo danas moze reci nakon tolike kolicine zla u 20. veku?
Sta znaci poznavanje zla radi emancipacije? Jer emancipacija se jasno odnosi na odraslu jedinku. Zar dete ne upozna dovoljno zla?
------------------------------------------------------------------------------------------
Pekic je u "Kako upokojiti vampira" celu istoriju filozofije stavio u sluzbu zla i njegove logike. Brojni su primeri dokazivanja veze fasizma i pojedinih filozofa (pre nego filozofija,jer su stvari cesto van konteksta...),nesto aktuelno reklo bi se. Dakle,kako da prepoznamo fasizam u (prikrivenoj?) ideji,a da pri tome ne dobijemo optuzbu za laicizam?
------------------------------------------------------------------------------------------
Slobodan Zunjic je napisao knjigu "Martin Hajdeger i nacional-socijalizam". Djuric je u "O potrebi filozofije danas" izneo na vise mesta stanoviste kako je ova veza jedna potpuna simplifikacija. Iako zahteva za postvarenjem bitka u vremenu,jeste (ponovni) zahtev za krajom istorije,ipak u Hajdegera imamo prorocko tehnicko,prorocko pesnicko. Ipak,sta znaci za filozofa cutati za vreme nacizma?
Kako citati nekoga ko je cutao?
------------------------------------------------------------------------------------
Zatim vec sledi prica o modernom humanizmu...
Da li je moderni humanizam zapravo jedan "ideoloski" monizam koji pledira da u sebi sadrzi vrednosno neutralnu poziciju,a zapravo je slika te etike sasvim drugacija? Iliti: u krajnjem ishodu-naturalizam (prosvetiteljstvo) je etika koja ne dozvoljava jedino odbranu od sebe same? Ili(jos drugacije): moderni humanisticki zahtev je bas zbog te svoje "rastegljivosti" omogucio sklizavanje u totalitarizme?
"rastegljivost" = zlo je momenat dobra (Seling i Hegel).
------------------------------------------------------------------------------------
Dalje....(dajem samo svoje postove)...
Djuric je u toj knjizi bas to pokusao da "izvede",da je dekartovski (i uopste potonji racionalisticki) cogito jedan obrt ka logocentricnom kosmosu u kojem je subjektivnost primarna. Naravno kasnije imamo sve izvedenosti ovog osnovnog "pravca",kroz Kantov skepticizam,prosvetiteljski deizam itd. Knjiga je zapravo reciklaza Hajdegera i price o misljenju i bicu. Ja sam je na drugi nacin shvatio i kao pricu o uzdrzanosti i ospoljenju van sebe,kao pricu o Evropi,grckom izvoru i tom,kako si naveo,antropocentricnom ishodu. Mislim da do sada nisam video dublji kriticki upliv u raspravu o vezi metafizicke i prakticne ravni,zapravo jedno osvetljenje poriva koji zahvataju citavo ljudsko poniranje (koje se razume kao osvajanje) sveta izvan. Tom "porobljavanju bitka",kako sam ja to razumeo,prethodi to sto si ti naveo kao "spustanje na zemlju apsolutnog"...Taj glas nikad neces cuti,jer je ono zapravo tom metafizikom "pounutreno",diskurs celokupne zapadne metafizike ima svoje ishodiste na tom planu "konacnih istina" o svemu sto prevazilazi logicko (Hegelova Nauka logike kao rezultat Dekartovog obrta).
Posebna glava knjige glasi: Pretvaranje logike u logistiku. I ovom prakticnom kosmosu koji covek uzima kao credo iznad potrebe da sebe preispita, Djuric suprotstavlja Hegelovo izvodjenje umstvenog. Jer ako je Hegel kraj sveta logike, umstveno bi moglo da oznacava i nepokretnost. Pisao sam jednom kako ta drugost razuma i uma povlaci za sobom i drugaciji pogled na prakticnu filozofiju. Um,na toj ravni,ne moze da proizvede logistiku,ne moze da proizvede tehnologiju...mogu samo njegovi razumski distinktivni sadrzaji. Zato logika apsoluta u raz(um)u moze da korumpira ideju (koriscenjem postupaka u primeni na istorijsko desavanje kao razvoj ideje u vremenu,recimo Marks),ali moze da bude i svojevrsni izbor "zaustavljanja"...zavrsetka bitka u vremenitosti. Zato Hajdeger i poseze za istokom u poznim godinama,za tao,put,zeleci,koliko ja razumem,da pokaze da covek buducnosti nema vise do ta dva puta. To moze biti i licni izbor sa-pripadanja svetu koji pokorava ili svetu koji se uvek vraca u sebe,na svoj izvor koji jeste i ishodiste,svet koji svakom delatnom cinu pretpostavljanja meru,vecnu refleksiju kao izbor pre bilo kog osvajanja spoljasnjosti.
Tako su i hriscanstvo i Hegel (Dekart) u visestrukoj zloupotrebi.
Da li stanovista rezultata i polazista mogu biti pomirena. Na paradoiksalan nacin,ona bi to mogla biti, kada bi mera za slobodu bio primer rada na sebe-pronalazenju.
-------------------------------------------------------------------------------------
Na pitanje o cutanju kazem:
Zeleo sam da se dotaknem pitanja savesti. Nikako angazovanog intelektualca. Stvarnost duboko konformira. Savest zajednice je proglasena za veruju poretka svake volje. Cutanje se pretvara u neurozu,presvucenost u vojnicku odecu opstanka kolektiva. Izlaza tu nema. Zato je mozda zlo kao "momenat" poslednji usud da se pomire zajednicki imenitelj saucestvovanja i licnog prava na eskapizam. Drugacije: Moj pogled na ideju nije predmet volje koja me ubija,ali jeste predmet za drugoga,predlozak,moj gromoglasan uput. I gde je tu licnost? Zauvek izgubljena? Necu biti arhetip,bicu rec. Ali...bojim se da se samo simbolikom moze prevejati ovaj svet kontrole. Puk ne prepoznaje rec,ne zeli um,vec gest.
-------------------------------------------------------------------------------------
Na kraju se ponovo doticem upliva prirodno-naucnog na drustvo....
Poci od prirode,odnosno prirodno-naucnih dokaza,nije nas moderni ekskluzivitet,ali se bar do sada u istoriji (pretpostavka koja je potkrepljena jednostavnim dokazom odrzanja vrste koje je trenutno ugrozeno) nije desilo da ta "opcinjenost" prirodnim zakonima dobije toliko na znacaju,da se izvrsi taj upliv materijalistickog,ili matematickog,brojivog na drustvene procese,na individuu samu. Ili se bar do sada to nije desavalo bez krupnih civilizacijskih lomova. Pretpostavljam takodje da je to i ranije izvodjeno uz to "prisvajanje" transcendentnog, "presvlacenje" razloga puke dominacije izvodjenjem iz potrebe subjekta. na taj nacin je i povratak introspekciji,u ovom nasem modernom udesu,samo jedan vid univerzalne subjektivnosti,lazna prica o subjektu koji se vec utopio u nesto drugo. Zato i moji brojni laicki apeli da se ova etika koja racuna sa subjektom-izvan proglasi za etiku koja je srusila taj osnovni poziv na subjekat. Dakle,ona potreba za refleksijom koja se vraca u JA nije se pokazala kao opravdani optimizam. Subjekat je ostao u svom habitusu. Sa tendencijom da iz njega i ne izadje. Tako da vise Ja postaje drugo tehne (znacenje pojma u Grka je naravno viseznacna i ne oznacava samo izradjen predmet van sebe...),nego sto imamo olakotne okolnosti svih naucnih dostignuca. Cak sta vise, logisticki uvid je pokusao da preokrene i istorijsko zbivanje,zapravo istoriju zaustavi. Tu se otprilike i zavrsavaju sve teznje da subjekat porobi prvo svoju spoljasnjost.
Romantizam je imao tu (ludacku?) pretenziju da u jednom logickom sistemu pomiri subjekat i objekat na drustvenoj ravni time sto ce se,pocevsi od Kanta,toboze proglasiti moralni zakon koji je imanentan coveku pre bilo cega drugog. Mozda zahtev ostaje kao vecni,ali smo itekako bili svedoci kompromitovanja ove ideje,na nacin propusnosti tumacenja sadrzaja ovog moralnog zakona. Pa je rezultat ostao na planu odrzanja zivota,nikako u korelaciji sa stvarnoscu...to je uostalom i prica o filozofiji i posebnim naukama. Ja samo hocu da naglasim da je pocetni momenat kategorickog imperativa rezultirao u pojmu volje. Ona je postalo pokrice za delatnost,pa je tako sam predmet kojem volja stremi ostao deplasiran. Iliti jasno se izvrgao u Niceovu volju za moc,kako kazes. Covek je ponovo stavio akcenat na principu dominacije i svog nihilistickog koji iz njega proizlazi. Na stranu to sto je ta zoroastranska moc drugacije shvacena u samom Niceovom ucenju.
Drustvene teorije koje bi trebalo da predstavljaju polazista,a nikako rezultat. Jer se onda uzimaju u potpunoj manipulaciji...
Na zalost,mislim da aktuelna "mera slobode" mora da se istrosi,odnosno do kraja pokaze svoj nakaradni rezultat,da bi kod pojedinca mogla da predstavlja stvar izbora. To je zapravo jedna velika tema o kretanju,ciklicnosti mozda...Jer,Virilio recimo kaze da se upravo iz nase moci nazire fatalanost,sto bi znacilo da je nas racionalisticki smer je zaokruzen.
-------------------------------------------------------------------------------------
Izvinjavam se na preopsirnosti,pretencioznosti i previse zahvacenih tema. Ali da malo prosirimo pricu ovde na pricu o volji i njenim rezultatima...kada vec zelimo novu politicku filozofiju sa humanijim rezultatom...
--------------------------------------
U spisu "O sustini ljudske slobode" Seling iznosi stav o neophodnosti postajanja zlim,"da bi se izaslo iz opasnog homogeniteta nerazlikovanosti dobra i zla,odnosno obitavanja na zelenim livadama lenjosti i detinjastih naslada Edena". Covek mora izaci iz raja,spoznati dobro i zlo i prepoznati ga u sebi (jer postavljanje zla izvan sebe u religijskoj formi spoznaje zla neprimereno olaksava borbu).
-----------------------------------------------------------------------------------------
Sta ovo znaci? Da li je se ovo danas moze reci nakon tolike kolicine zla u 20. veku?
Sta znaci poznavanje zla radi emancipacije? Jer emancipacija se jasno odnosi na odraslu jedinku. Zar dete ne upozna dovoljno zla?
------------------------------------------------------------------------------------------
Pekic je u "Kako upokojiti vampira" celu istoriju filozofije stavio u sluzbu zla i njegove logike. Brojni su primeri dokazivanja veze fasizma i pojedinih filozofa (pre nego filozofija,jer su stvari cesto van konteksta...),nesto aktuelno reklo bi se. Dakle,kako da prepoznamo fasizam u (prikrivenoj?) ideji,a da pri tome ne dobijemo optuzbu za laicizam?
------------------------------------------------------------------------------------------
Slobodan Zunjic je napisao knjigu "Martin Hajdeger i nacional-socijalizam". Djuric je u "O potrebi filozofije danas" izneo na vise mesta stanoviste kako je ova veza jedna potpuna simplifikacija. Iako zahteva za postvarenjem bitka u vremenu,jeste (ponovni) zahtev za krajom istorije,ipak u Hajdegera imamo prorocko tehnicko,prorocko pesnicko. Ipak,sta znaci za filozofa cutati za vreme nacizma?
Kako citati nekoga ko je cutao?
------------------------------------------------------------------------------------
Zatim vec sledi prica o modernom humanizmu...
Da li je moderni humanizam zapravo jedan "ideoloski" monizam koji pledira da u sebi sadrzi vrednosno neutralnu poziciju,a zapravo je slika te etike sasvim drugacija? Iliti: u krajnjem ishodu-naturalizam (prosvetiteljstvo) je etika koja ne dozvoljava jedino odbranu od sebe same? Ili(jos drugacije): moderni humanisticki zahtev je bas zbog te svoje "rastegljivosti" omogucio sklizavanje u totalitarizme?
"rastegljivost" = zlo je momenat dobra (Seling i Hegel).
------------------------------------------------------------------------------------
Dalje....(dajem samo svoje postove)...
Djuric je u toj knjizi bas to pokusao da "izvede",da je dekartovski (i uopste potonji racionalisticki) cogito jedan obrt ka logocentricnom kosmosu u kojem je subjektivnost primarna. Naravno kasnije imamo sve izvedenosti ovog osnovnog "pravca",kroz Kantov skepticizam,prosvetiteljski deizam itd. Knjiga je zapravo reciklaza Hajdegera i price o misljenju i bicu. Ja sam je na drugi nacin shvatio i kao pricu o uzdrzanosti i ospoljenju van sebe,kao pricu o Evropi,grckom izvoru i tom,kako si naveo,antropocentricnom ishodu. Mislim da do sada nisam video dublji kriticki upliv u raspravu o vezi metafizicke i prakticne ravni,zapravo jedno osvetljenje poriva koji zahvataju citavo ljudsko poniranje (koje se razume kao osvajanje) sveta izvan. Tom "porobljavanju bitka",kako sam ja to razumeo,prethodi to sto si ti naveo kao "spustanje na zemlju apsolutnog"...Taj glas nikad neces cuti,jer je ono zapravo tom metafizikom "pounutreno",diskurs celokupne zapadne metafizike ima svoje ishodiste na tom planu "konacnih istina" o svemu sto prevazilazi logicko (Hegelova Nauka logike kao rezultat Dekartovog obrta).
Posebna glava knjige glasi: Pretvaranje logike u logistiku. I ovom prakticnom kosmosu koji covek uzima kao credo iznad potrebe da sebe preispita, Djuric suprotstavlja Hegelovo izvodjenje umstvenog. Jer ako je Hegel kraj sveta logike, umstveno bi moglo da oznacava i nepokretnost. Pisao sam jednom kako ta drugost razuma i uma povlaci za sobom i drugaciji pogled na prakticnu filozofiju. Um,na toj ravni,ne moze da proizvede logistiku,ne moze da proizvede tehnologiju...mogu samo njegovi razumski distinktivni sadrzaji. Zato logika apsoluta u raz(um)u moze da korumpira ideju (koriscenjem postupaka u primeni na istorijsko desavanje kao razvoj ideje u vremenu,recimo Marks),ali moze da bude i svojevrsni izbor "zaustavljanja"...zavrsetka bitka u vremenitosti. Zato Hajdeger i poseze za istokom u poznim godinama,za tao,put,zeleci,koliko ja razumem,da pokaze da covek buducnosti nema vise do ta dva puta. To moze biti i licni izbor sa-pripadanja svetu koji pokorava ili svetu koji se uvek vraca u sebe,na svoj izvor koji jeste i ishodiste,svet koji svakom delatnom cinu pretpostavljanja meru,vecnu refleksiju kao izbor pre bilo kog osvajanja spoljasnjosti.
Tako su i hriscanstvo i Hegel (Dekart) u visestrukoj zloupotrebi.
Da li stanovista rezultata i polazista mogu biti pomirena. Na paradoiksalan nacin,ona bi to mogla biti, kada bi mera za slobodu bio primer rada na sebe-pronalazenju.
-------------------------------------------------------------------------------------
Na pitanje o cutanju kazem:
Zeleo sam da se dotaknem pitanja savesti. Nikako angazovanog intelektualca. Stvarnost duboko konformira. Savest zajednice je proglasena za veruju poretka svake volje. Cutanje se pretvara u neurozu,presvucenost u vojnicku odecu opstanka kolektiva. Izlaza tu nema. Zato je mozda zlo kao "momenat" poslednji usud da se pomire zajednicki imenitelj saucestvovanja i licnog prava na eskapizam. Drugacije: Moj pogled na ideju nije predmet volje koja me ubija,ali jeste predmet za drugoga,predlozak,moj gromoglasan uput. I gde je tu licnost? Zauvek izgubljena? Necu biti arhetip,bicu rec. Ali...bojim se da se samo simbolikom moze prevejati ovaj svet kontrole. Puk ne prepoznaje rec,ne zeli um,vec gest.
-------------------------------------------------------------------------------------
Na kraju se ponovo doticem upliva prirodno-naucnog na drustvo....
Poci od prirode,odnosno prirodno-naucnih dokaza,nije nas moderni ekskluzivitet,ali se bar do sada u istoriji (pretpostavka koja je potkrepljena jednostavnim dokazom odrzanja vrste koje je trenutno ugrozeno) nije desilo da ta "opcinjenost" prirodnim zakonima dobije toliko na znacaju,da se izvrsi taj upliv materijalistickog,ili matematickog,brojivog na drustvene procese,na individuu samu. Ili se bar do sada to nije desavalo bez krupnih civilizacijskih lomova. Pretpostavljam takodje da je to i ranije izvodjeno uz to "prisvajanje" transcendentnog, "presvlacenje" razloga puke dominacije izvodjenjem iz potrebe subjekta. na taj nacin je i povratak introspekciji,u ovom nasem modernom udesu,samo jedan vid univerzalne subjektivnosti,lazna prica o subjektu koji se vec utopio u nesto drugo. Zato i moji brojni laicki apeli da se ova etika koja racuna sa subjektom-izvan proglasi za etiku koja je srusila taj osnovni poziv na subjekat. Dakle,ona potreba za refleksijom koja se vraca u JA nije se pokazala kao opravdani optimizam. Subjekat je ostao u svom habitusu. Sa tendencijom da iz njega i ne izadje. Tako da vise Ja postaje drugo tehne (znacenje pojma u Grka je naravno viseznacna i ne oznacava samo izradjen predmet van sebe...),nego sto imamo olakotne okolnosti svih naucnih dostignuca. Cak sta vise, logisticki uvid je pokusao da preokrene i istorijsko zbivanje,zapravo istoriju zaustavi. Tu se otprilike i zavrsavaju sve teznje da subjekat porobi prvo svoju spoljasnjost.
Romantizam je imao tu (ludacku?) pretenziju da u jednom logickom sistemu pomiri subjekat i objekat na drustvenoj ravni time sto ce se,pocevsi od Kanta,toboze proglasiti moralni zakon koji je imanentan coveku pre bilo cega drugog. Mozda zahtev ostaje kao vecni,ali smo itekako bili svedoci kompromitovanja ove ideje,na nacin propusnosti tumacenja sadrzaja ovog moralnog zakona. Pa je rezultat ostao na planu odrzanja zivota,nikako u korelaciji sa stvarnoscu...to je uostalom i prica o filozofiji i posebnim naukama. Ja samo hocu da naglasim da je pocetni momenat kategorickog imperativa rezultirao u pojmu volje. Ona je postalo pokrice za delatnost,pa je tako sam predmet kojem volja stremi ostao deplasiran. Iliti jasno se izvrgao u Niceovu volju za moc,kako kazes. Covek je ponovo stavio akcenat na principu dominacije i svog nihilistickog koji iz njega proizlazi. Na stranu to sto je ta zoroastranska moc drugacije shvacena u samom Niceovom ucenju.
Drustvene teorije koje bi trebalo da predstavljaju polazista,a nikako rezultat. Jer se onda uzimaju u potpunoj manipulaciji...
Na zalost,mislim da aktuelna "mera slobode" mora da se istrosi,odnosno do kraja pokaze svoj nakaradni rezultat,da bi kod pojedinca mogla da predstavlja stvar izbora. To je zapravo jedna velika tema o kretanju,ciklicnosti mozda...Jer,Virilio recimo kaze da se upravo iz nase moci nazire fatalanost,sto bi znacilo da je nas racionalisticki smer je zaokruzen.
-------------------------------------------------------------------------------------
Izvinjavam se na preopsirnosti,pretencioznosti i previse zahvacenih tema. Ali da malo prosirimo pricu ovde na pricu o volji i njenim rezultatima...kada vec zelimo novu politicku filozofiju sa humanijim rezultatom...
--------------------------------------