Teorija greha je izmišljena od strane samih ljudi, uglavnom nedovoljno obaveštenih religijskih lidera, možda ne svesnim ali verovatnim ciljem da se mase drže u pokornosti i poslušnosti njima samim kao sveznajućim.
Nezavisno od toga ko je od nas prihvatio teoriuju greha, bez imalo nipodaštavanja, neophodno je sagledati da teorija greha u čoveku stvara osećaj krivice ne samo za ono što je učinio već i za ono što nije učinio.
Potreba za osećajem krivice ne postoji budući da takav osećaj zaustavlja duhovni razvitak takve osobe a veoma često dovodi i do samodestrukcije. Da bi se taj osećaj nekako izbalansirao, oni isti sveznalci su izmislili čin opraštanja greha tvrdeći da je to dovoljno da bi se bilo čistim pred Bogom.
Istina je da Zakon Uzroka i Posledica (kojeg drugi zovu Zakonom Karme ili samo Karma ili Kako poseješ tako i žanješ, mada je poznat i pod imenom Zakon Zub za Zub - ali ne sa namerom da ljudi uzimaju pravdu u svoje ruke već da se povinuju tom zakonu) nepristrasan i potpuno jednak prema svakoj osobi (Duši) nezavisno koju religiju sledi i u šta veruje ili ne veruje. Ovaj zakon nalaže da se sve mora izbalansirati i to nikako dela naših predaka već balansiramo svoja lična dela iz ovog ili ranijih života.
Otuda imamo da je verovanje u Sudbinu ili Karmu jedna te ista stvar i kreacija je same osobe (Duše) onda i uvek kada je bilo odsustvo ljubavi ili kada dela, reči i misli nisu bile u skladu sa Zakonom Ljubavi.
Iz tih razloga je važnmo da sve što činimo činimo uz praktikovanje duhovnih vrlina ili najvišom unutarnjom etikom koja nam služi kao najviši etalon a to su vrline i vrednosti koje poseduje i sami Sveti Duh.
U raznim vremenima, podnebljima i učenjima ili religijama parcijalno i nekompletno su sagledavane te abnormalnosti uma koje dovode da naša dela ne budu u skladu sa najvišim vrednostima Duha (Svetoga Duha)
Evo tih negativnih pasija uma nešto obuhvatnije:
Ukoliko pojedinac dozvoli da njegovim umom ovladaju pasije pohlepa, pohota, privrženost, sujeta i ljutnja onda takav um postaje izuzetno destruktivan najpre po samu osobu a onda i po okolinu. Ovih pet pasija u svom okrilju obuhvataju desetine drugih destruktivnih radnji ili navika. To su: abnormalne seksualne želje, upotreba droge, alkohola, duvana i preterano uzimanje hrane. Takodje obuhvataju klevetu, tračanje, vulgarizam, ogovaranje, psovke, nalaženje mana, ljubomoru, pakost (zlobu), nestrpljivost, ozlojedjenost, ruganje, imitiranje, destruktivni kriticizam, zlu volju, mrzovoljnost, džangrizavost, svadljivost, razdražljivost, laži, licemerje, kradju, podmićivanje, varanje, lukavstvo, lažno predstavljanje, krivokletstvo (laganje pred sudom), cicijaštvo (tvrdičluk), pravičnost po sopstvenom ubedjenju, netrpeljivost (verska, nacionalna, rasna), samozalaganje radi dokazivanja drugima, razmetljivost (šepurenje bogatstvom), drečavo (upadljivo i nakindjureno) oblačenje, ispoljavanje dominirajućih stavova, šefovanje, grdnja, privrženost nečemu ili nekome (liderima u politici, liderima ili svecima u religiji, u sportu, glumi, muzici) što predstavlja idolopoklonstvo.
Um radi po rutini i navici i otuda čovek živi, bez da shvata, poput roba svojim navikama, običajima i tradiciji. On se odupire promenama...
Ono najvažnije je naučiti živeti u skladu sa vrlinama života te prepoznati svoje destruktivne pasije uma i kloniti ih se. Na putu duhovnog uzrastanja neophodna je saradnja i pomoć Svetoga Duha da bi se pojedinac oslobodio i pročistio od nepotrebnih pasija.
Zato je važnije kako ostvariti tu saradnju i dobijanje pomoći u duhovnom pročišćenju što je praktično ostvarivanje neophodnih uslova u sebi samima da bi božanstvene vrline u nama zaživele.
Na temi borbe Djavola i Boga potrošilo se mnogo reči i oprečnosti ne shvatajući da je ta borba upravo u samom čoveku pa je zato i nazvana Svetim Ratom - što je od strane sledbenika takodje pogrešno shvaćeno pa umesto da se bore sa svojim slabostima (pasijama) i u tom ratu pobede, počeli su se boriti sa pripadnicima drugih religija i učenja.