A ja kažem A gde je Amerika

Шелао

Početnik
Poruka
20
Interesuje me onaj odnos snaga; imam se za pola, nemam se za celo!?
Kako se to ljudi dele, kako se to ljubav deli, volim tebe, ali volim i svoju mamu, tatu, tetku, sestru, i kako to, kako to onda? Znači, kada si samnom voliš mene, kada si samnom i sa sestrom i njenim detetom nemaš dovoljno ljubavi za sve, a pošto sestru i njeno dete ne viđaš svaki dan, onda sada, u tom trenutku, u tim danima, nemaš dovoljno i za mene? Jel to tako ide?
Negde, u svojoj gluposti, ja smatram da to nisu iste vrste ljubavi, da to nije isti odnos, da je svaka podela u okviru ljubavi pogrešna i da u tim podelama nisu čista posla.
Gde su prioriteti? Šta su prioriteti?
Ja volim svoju majku, volim svoje sestre i svu njihovu decu, volim svoje tetke, ujake i njihove izbore, jednostavno volim sve te ljude.
Ali tebe volim najviše, ti si moj izbor, ti si moja odluka, ti si moj saigrač, moj Apolon i moja Hera.
I pitam se na kraju; da li je normalno, društveno prihvaćeno, opšte poznato ili koji kuratz, da se odnos između dvoje ljudi koji su u emotivnoj vezi, braku, ljubavnom zanosu menja i zahladnjuje kada u njihove živote uđu ljudi koje po defaultu vole zato jer nemaju ljubavi dovoljno za sve?
I da li je taj izbor opravdan?
Šta će biti ako izrodimo petoro dece, hoćemo i tada deliti svolju ljubav na nejednake delove?!
 
Jednom je, na moje slično pitanje, vrlo pametna osoba odgovorila: nije srce soba koju pregrađujemo pa za nekog ima više, a za nekog manje mesta, nego se srce širi shodno potrebama.
Možda zvuči otrcano ili sladunjavo, ali nekako mu dođe baš tako. Sve naše ljubavi su ujedno i naši izbori. Nejednaki delovi samo upućuju na zaključak da nam srce nije dovoljno elastično ... pa tako neki ljudi, recimo, više vole sina nego ćerku (ili obrnuto).
U suštini, ljudi najviše vole one u kojima vide sebe.

Možeš li voleti ikog više od sebe? To je najnejednakija ljubav od svih, i najposesivnija.
 
Kako se ljubav uopšte može mjeriti,pregrađivati,dijeliti..mislim da je to nemoguće jer je ona svuda oko nas u bezbrojnim oblicima od kojih svaki ima svoj način,boju i miris..ljudsko srce je ogromno prostranstvo..nedjeljivo u mogućnosti davanja,samo mi mu umjesto mjeseca,određujemo plimu i oseku..jer ljuba je energija,neuništiva,sveobuhvatna i zaista neponovlljiva..
 
Podsetimo se prvo da naš fizički organ - srce nema ništa zajedničkog sa našim kapacitetom ljubavi što je duhovna kategorija.
Bez mnogo zaobilaženja pogledajmo to ovako; U osnovnom, voda bilo gde na planeti, uzeta iz bilo kog sadržaja ili izvora jeste ista, H2O. Medjutim, poznato nam je da neke od tih voda sa bilo koje tačke ove planete mogu da nam održavaju život, druge da nas leče od jednog ili drugog problema dok neke naredne mogu i da nas otruju.
Ovakva svojstva se ne pripisuju samoj vodi već odgovarajućim primesama koje mogu biti u vidu drugih elemenata ili molekula ili pak samo inkorporiranih vibracija.

Slično je i u slučaju ljubavi. Ljubav je ljubav pa bilo da je ljubav prema jednoj, drugoj ili trećoj osobi. No, svaka ta ljubav ima nešto drugo što je utisnuto i što je ćini pomalo svojstvenom.
Kao što voda mora biti čista tako i ljubav izmedju dve osobe mora biti čistom. Ljubav izmedju dve osobe može biti i te kako "zaprljana" odredjenim negativnim pasijama uma koje su to zaprljanje odigrale možda i u nekom od ranijih života. Iako je ljubav u osnovi ista prema oba deteta, prema jednom od njih može biti u senci onoga što se nije najbolje odigravalo u nekom od ranijih života. Sada je prilika da se to pročisti i izbalansira...
Istovremeno, znamo kome je gde mesto u životu. Jer, roditelji se vole ali mi se imamo okrenuti bračnom partneru da u toj novoj zajednici razvijamo ljubav. Ta novorazvijena ljubav ne bude takva samo prema bračnom partneru već se razvija prema životu uopšte.
Da, ljubav se razvija, pročišćuje, širi, ekspandira.
Podsetimo se ima nas koji "volimo" samo sebe - ako uopšte umemo voleti samo sebe. Ima nas koji volimo samo sebe i roditelje, sebe i bračnog druga i svoju decu, sebe i svoje bližnje i svoju naciju,,, ali ima i onih koji vole sebe, svoju porodicu, naciju i pripadnike svoje religije. Iako ova selektivna ljubav i nije ljubav ona ipak pokazuje znake ekspanzije. Na kraju, neminovno naša ljubav ekspandira da volimo život u celini kada najzad srce počne žudeti za onom najvišom ljubavi. Ljubavi prema Bogu.
Anomalija se pokazuje u sledećem trenutku a to je da kada naučimo voleti Boga po prvi put istinski počinjemo voleti sebe.Ne kao ono na početku u sebičnom smislu već u jednom čistom uzvišenom smislu kad razumemo život, kada pokazujemo nesebičnost i strpljenje i kada smo voljni drugima u mnogim stvarim ustupiti prednost. Tada ne jurimo prvi sesti već se okrenemo oko sebe ako ima nekog starijeg, bolesnijeg ili umornijeg. Tada ne jurimo prvi gurnuti kašiku u lonac i zahvatiti najbolje za sebe... Tada se radujemo što je komšija uspeo u svom nastojanju da otpočne svoj biznis...Tada se osećamo jednako srećnim i udobnim čak i ako smo na običnoj stolici umesto u najmodernijoj kožnoj fotelji.

Ljubav je jedina suština koja se kroz život uči, uči i uči.
Ljubav je sve u životu svakog od nas.
Ali, mudro je skloniti se od onih koji mogu zloupotrebiti našu ljubav ili koji su skloni da nas povrede. Jer, i oni moraju naučiti svoj deo života...
 
Poslednja izmena:
Jednom je, na moje slično pitanje, vrlo pametna osoba odgovorila: nije srce soba koju pregrađujemo pa za nekog ima više, a za nekog manje mesta, nego se srce širi shodno potrebama.
Možda zvuči otrcano ili sladunjavo, ali nekako mu dođe baš tako. Sve naše ljubavi su ujedno i naši izbori. Nejednaki delovi samo upućuju na zaključak da nam srce nije dovoljno elastično ... pa tako neki ljudi, recimo, više vole sina nego ćerku (ili obrnuto).
U suštini, ljudi najviše vole one u kojima vide sebe.

Možeš li voleti ikog više od sebe? To je najnejednakija ljubav od svih, i najposesivnija.

slazem se sa prvim
srce nije himen

sebe ako volis nis normalan i pri cistoj svesti
a da trazis sebe u drugom, e to je misterija zasto se radi
valjda da bi ti izrasto novi himen koji ces da deres razumski
 
Pre svega, hvala na odgovorima :)

Uistinu, mi sami sebe možemo dovesti u neku patološku situaciju, u odnos u kom nijedna linija
nije povučena, i gde se ograničenja ne poznaju.
Ako govorimo o primarnoj porodici, i odnosima unutar nje, mi ćemo se susresti sa dimenzijom x
raznih relacija među osobama unutar tog prostora.
Ako uzmemo da se patoligija prenosi generacijski (a gotovo svaka porodica ima makar kap patološkog u sebi, naročito kod nas, mislim na Balkan), onda smo mi po defaultu izloženi, da ne kažem osuđeni, na vibracije koje struje iz prošlosti naših primarnih srodnika, iako, možda, mi sami kao jedinke nemamo nikakve veze sa tim. Kako to sprečiti?
Negde sam davno pročitao ili napisao (više ni sam ne znam) rečenicu: -SVESNOST MOJA MI SMETA-
Da li mi kao jedinke, koje kreću u neki novi, potpuno svoj svet imamo šansu ograditi se od svega onog patološkog što nosimo za sobom? Da, naravno da možemo!
Povlačeći liniju između sebe i njih, moja primarna porodica je osoba koju sam izabrao, osoba sa kojom živim, pored koje ležem i budim se, nije moja sestra- ona ima svoju primarnu porodicu i svoju decu, nije tetka i od nje imam braću i sestre. Moje je ono što je samo moje, a to stvaram sam i sa tobom sa kojom imam dom.
Alkoholizam, oooo da, i te kako mi je poznat alkoholizam, imao sam ga u svojoj porodici, deda, ujak, očuh, i znaš i te kako nasleđujem, možda i u genima sklonost ka tome. Ali odrastajući pored ovih ljudi, uvideo sam da je to napast, istrpeo silu i agresiju u šubovima tih ljudi. I šta ja radim, ja snažno stavljam tačku na alkoholizam, pored mene neće proći. Zatvaram ta teška vrata i zamadaljujem ih zauvek i nikada više ih neću otvoriti to je konačna odluka. Od mene počinje čišćenje ove patogene pojave. A ima ih još. I sve će proći isto.

Katul je pisao: Mrzim i ljubim - ODI ET AMO; Dovle je duša moja - HUC EST MENS; Ako je čoveku užitak setiti se...- SIQUA RECORDANTI...)
 
...moja primarna porodica je osoba koju sam izabrao, osoba sa kojom živim, pored koje ležem i budim se, nije moja sestra- ona ima svoju primarnu porodicu i svoju decu, nije tetka i od nje imam braću i sestre. Moje je ono što je samo moje, a to stvaram sam i sa tobom sa kojom imam dom.

Slažem se.

Postoji period u životu kada misliš da si centar sveta i najviše voliš sebe (to je ona polusamosvesna faza malog deteta), zatim period kada najviše voliš mamu i tatu, pa period kada najviše voliš devojku/ženu u koju si se zaljubio, onda period kad najviše voliš svoje dete ... a neki kažu da se na kraju života opet vraćaš ljubavi prema sebi. Sve su to različite vrste ljubavi, istog ili različitog intenziteta.

MORAMO li voleti roditelje, i koliko više ili manje volimo život sa ljudima koje smo sami odabrali od života u kome smo se zadesili? Može li se to uopšte stavljati na kantar? A pošto je prava ljubav beskompromisna, bez polaganja računa, onda ispada da se niko na nju ne može pretplatiti niti na nju doživotno obavezati.
Ponekad se "bludnim" sinovima i kćerima zamera nedovoljna zainteresovanost za ostarelog roditelja, i tada se ljubav naziva "dužnost" (ili "obaveza"), vraćanja nekog duga zato što su ih očevi napravili a majke donele na svet u bolovima ... Pokloniti život pa na njega položiti račun? – Nije to ljubav prema detetu, naravno.

Ljubav se (ipak) katkad i zaslužuje, pa ćemo, tako, manje voleti nekog koga bi, po svim biološkim i etičkim kriterijumima trebalo da volimo neograničenom ljubavlju, zato što taj neko nije umeo da nam pruži ljubav (ukoliko nema akcije, nema ni reakcije).
Trenutak rušenja idola ujedno je i trenutak sazrevanja. Kao što čovek stane ispred ogledala, sasvim nag, i objektivno i jasno sagleda svoje lice i telo, pa ih takve prihvati bez trunke samoprezira , tako treba da sagleda i svoje roditelje. Sagledavanje njihovih mana ne podrazumeva nužno i prestanak ljubavi prema njima. Ali, ako je detinjstvo proteklo u trpljenju i patnji kao posledicama roditeljske nebrige ili – suprotno – preterane strogosti, onda je sasvim razumljivo da će to dete, kada jednom bude odraslo, zatvoriti vrata iza sebe.
 
Slažem se.

Postoji period u životu kada misliš da si centar sveta i najviše voliš sebe (to je ona polusamosvesna faza malog deteta), zatim period kada najviše voliš mamu i tatu, pa period kada najviše voliš devojku/ženu u koju si se zaljubio, onda period kad najviše voliš svoje dete ... a neki kažu da se na kraju života opet vraćaš ljubavi prema sebi. Sve su to različite vrste ljubavi, istog ili različitog intenziteta.

MORAMO li voleti roditelje, i koliko više ili manje volimo život sa ljudima koje smo sami odabrali od života u kome smo se zadesili? Može li se to uopšte stavljati na kantar? A pošto je prava ljubav beskompromisna, bez polaganja računa, onda ispada da se niko na nju ne može pretplatiti niti na nju doživotno obavezati.
Ponekad se "bludnim" sinovima i kćerima zamera nedovoljna zainteresovanost za ostarelog roditelja, i tada se ljubav naziva "dužnost" (ili "obaveza"), vraćanja nekog duga zato što su ih očevi napravili a majke donele na svet u bolovima ... Pokloniti život pa na njega položiti račun? – Nije to ljubav prema detetu, naravno.

Ljubav se (ipak) katkad i zaslužuje, pa ćemo, tako, manje voleti nekog koga bi, po svim biološkim i etičkim kriterijumima trebalo da volimo neograničenom ljubavlju, zato što taj neko nije umeo da nam pruži ljubav (ukoliko nema akcije, nema ni reakcije).
Trenutak rušenja idola ujedno je i trenutak sazrevanja. Kao što čovek stane ispred ogledala, sasvim nag, i objektivno i jasno sagleda svoje lice i telo, pa ih takve prihvati bez trunke samoprezira , tako treba da sagleda i svoje roditelje. Sagledavanje njihovih mana ne podrazumeva nužno i prestanak ljubavi prema njima. Ali, ako je detinjstvo proteklo u trpljenju i patnji kao posledicama roditeljske nebrige ili – suprotno – preterane strogosti, onda je sasvim razumljivo da će to dete, kada jednom bude odraslo, zatvoriti vrata iza sebe.

O, kako boli roditeljev prekor ili ti grubo i ružno rečeno..račun
 

Back
Top