Neke od brojnih kritika koje se godinama provlače po raznim sajtovima i forumima se ne tiču toliko samog zapleta, koliko izgleda filma. Znači, problem nije samo u percepciji suštine, nego i stajlinga. Ulogu krivca je preuzela scenografija koja je, po nekima (parafraziram), «irelevantan element koji je zasenio scenario».
Na takve «poznavaoce» filma ne vredi trošiti živce.
Scenografija nije puka dekoracija – ili barem ne bi trebalo da bude, kao što ni ukrasi na srednjovekovnim i baroknim građevinama nisu bili postavljani čisto radi ulepšavanja prostora. Zavisno od žanra i stila režisera, ona može da bude suptilnija ili eksplicitnija.
U filmovima poput Bartonovog Betmena, koji naginje fantastici, poželjno je da se scenografija što više ističe. Ona nam, kao i muzika u pozadini, kroz svoje fantazmagorične kulise prepričava radnju i nagoveštava mentalno stanje glavnih junaka, kao što to glumci čine putem dijaloga ili određenih gestova. Ponekad nam, čak, stavlja do znanja i neke stvari koje nisu ustanovljene kroz Elfmanove muzičke teme ili sporazumevanje među likovima. Nažalost, ne odgovara baš svakome ovakav pristup (što posebno važi za američku publiku).
Glavni trg na kome se odvija veći deo radnje je u suštini karikatura Rokfelerovog centra, jednog od simbola Njujorka, sa velikim brojem Art Deko zgrada. Međutim, ovde se prepliće daleko više stilova, od gaudijevske neogotike do ruske avangarde u vidu masivnih kipova nabildovanih proletera. Ima skoro srednjovekovni šmek, sa nizovima nadogradnji i i tesnim uličicima koje meandriraju kroz brdo oblakodera. U nekim delovima grada se neretko javljaju i aluzije na nacističku interpretaciju neoklasicizma, razne kombinacije kakve uopšte ne viđamo u stvarnom životu. Neki zalutali turista bi, omamljen šarenilom koje je zatekao, najverovatnije pomislio da je dospeo u Potemkinovo selo. Ova izveštačena, kitnjasta atmosfera podseća me na jednu kratku scenu iz «Amarkorda», gde su u jednoj školskoj učionici izložene slike kralja, pape i Musolinija. Kao i u Felinijevom filmu, ovde su te ideologije, koliko god kontradiktorne, maltene u harmoniji. Sa jedne strane trga su suveniri totalitarnih režima, a sa druge iskežene diznijevske maskote i lanci šoping molova. A usred svega toga, ogromna katedrala sa grotesknim predstavama živih leševa – Adama i Eve – kao da nema ničeg svetog u vezi ovog grada. Po svemu sudeću, čak je i Bog odavno izgubio nadu u ove ljude.
Zahvaljujući ovome, Bartonov Gotam predstavlja pravi svet za sebe – mesto u kojem je sasvim prihvatljivo da kroz centar grada marširaju naoružani pingvini. Za razliku od Nolanovog serijala, koji se zbiva u «našem svetu», ovaj Betmen se ne ograđuje od bizarnog.
Tako haotičan ambijent odmah postavlja pitanje: kakvi su zapravo stanovnici tog mesta? Među njima nema nekih naglašenih razlika: svi gaje manje-više sličan imidž, glasaju za iste političare, snabdevaju se iz istih prodavnica... Načičkane statue radnika i gargojla koje krase gotamske fasade, kao da opominju prolaznike da se drže pravila zajednice. Oni koji im se ne budu povinovali, bilo svojim hendikepima ili stavovima, biće prognani i primorani da se kriju po katakombama podno grada. Zbog toga su njegovi građani spremni na sve moguće ustupke, koliko god jezivi bili – da bukvalno puste rođeno dete niz vodu ili žrtvuju svoja prava radi sticanja privilegija, što nas vraća Univerzalovim hororima.
U «Fantomu iz Opere», npr, pevačica Kristin Daje je spremna da se odrekne svoje umetničke slobode i talenta zarad slave koju joj je obećao tajanstveni Fantom. Kao rođenoj sponzoruši, nije joj bio problem da se potčini čoveku od velikog uticaja i raskine sa svim svojim prijateljima. Tek kasnije, kada je skontala da taj ugovor podrazumeva i večnost u pariskim katakombama, počela je da drami da je žrtva zlog čudovišta.
Ni Kristin, a ni Fantom, nisu u stanju da prepoznaju nečije unutrašnje kvalitete, što važi i za aktere «Betmena». Njegovi protagonisti, poput Fantoma, su psihički oštećeni i stoga skrajnuti iz društva. Nespremni da se suoče sa svojim unutrašnjim demonima, oni provode noći u potrazi za nekom svojom srodnom dušom ili suparnikom koji bi im pomogli da prevaziđu svoje teškoće. Tu se javlja paralela sa još jednim Univerzalovim filmom, «Frankenštajnova nevesta», gde očajno čudovište od svog tvorca traži sebi sličnu – ali, kao i u «Povratku Betmena», njegova ljubav nije uzvraćena. Upravo zbog toga je Betmen ovde manje-više pozadinski lik na početku filma, sve dok na scenu ne stupe Žena Mačka i Pingvin. To najviše dolazi do izražaja u prvim scenama filma, kada Kiton tavori u mraku svog zamka i oživljava tek pošto poziv u pomoć obasja biblioteku. Taj momenat ga stavlja u ravan sa raznim «uspavanim herojima» iz evropske mitologije – uključujući kralja Artura, vojvodu Vlada Cepeša – Drakulu, pa i Kraljevića Marka – koji počivaju duboko u pećinama, čekajući odgovarajući trenutak da se vrate iz mrtvih i odbrane svoje narode od nadirućeg zla. U neku ruku, on je kao biblijski Avram – jedini kojem je stalo do ljudi Sodome i Gomore.
Motiv «alter ega» ili «drugog ja» provlači se kroz oba Bartonova filma – u prvom, šou nakaza čini duet Džokera i Betmena, a prema drugom, skoro svaka osoba ima potencijalno mračnu, životinjsku stranu ličnosti, dok je ona ljudska često maska koja prikriva prave namere. Kao na primeru pomenute scene sa Kitonom, ona čeka odgovarajući momenat da se prikaže u punom svetlu (ili mraku). Čak i novinarka Viki Vejl iz prvog dela, koju tumači Kim Bejsindžer, ima neke čudne senzibilitete, koji se ogledaju u njenim ratnim fotografijama i afinitetu prema slepim miševima. Taj motiv nije toliko izražen u novijim adaptacijama stripa, koje teže bombastičnim, epskim radnjama, gde junacima upravljaju pre svega ekstremističke ideologije – što leži zapletima filmova o Supermenu, ali ne uvek i Betmenu.
Ta životinjska strana je najviše izražena kod negativaca – Pingvina i Žene Mačke – koji su, kao i Betmen, proizvod nasilja. Ali, za razliku od glavnog junaka, oni su se već oprostili od svoje ljudskosti. Koliko god se (neuspešno) trudili da se uklope u sredinu, jednostavno ne mogu da se suzdrže od toga da nekom nesrećniku odgrizu nos. Dok je Betmen svoju potrebu za osvetom podigao na nivo krstaškog rata protiv kriminala, negativci se ne vode borbom za pravdu kao krajnjim ciljem, nego isključivo nanošenjem bola građanima po starozavetnom «oko za oko». Ponašaju se gotovo instinktivno, bez milosti prema svojim žrtvama, kao što to prave životinje čine.
Neki likovi, poput Maksa Šreka, ne osećaju potrebu da se ližu i frkću, ali oni takođe spadaju u kategoriju poodvojenih ličnosti. On se upravlja životinjskim motivom, da, ali najviše liči na čoveka. Ali i ta njegova ljudskost je očigledna farsa, jer je ubedljivo najgori u ovoj postavi ludaka. Za razliku od ostalih koji nose stege usamljenosti, on je, po rečima Pingvina, čudovište sa zavidnom reputacijom. Kao pravi vampir iz horor filmova, on se kreće među običnim svetom, šarmirajući ga danju i zarađujući na njegovoj šteti noću.
Na neki način, negativci su poput Dikensovih božićnih duhova – oni podsećaju Betmena na moguće posledice njegovog načina života, nagoveštavajući da je čitav zaplet filma možda samo jedan u nizu njegovih košmara. Prema tome, Maks Šrek bi bio zli brat blizanac Vejna-biznismena, Pingvin Vejna-siročeta, a Žena Mačka Betmena-osvetnika.
Jedino je glavni lik, svestan zakletve koju je položio pre više godina, u stanju da kanališe svoje nagone za neko opšte dobro. Možda se u tom Betmenovom balansiranju između ljudskog i životinjskog krije poruka Bartonovih filmova – da čovek ne treba da poriče svoje strasti, ili im dopusti da ga potpuno obuzmu (kao Nikolsonovog Džokera), nego da ih usmerava u korisne svrhe. Ta umetnička crta je bitan element u gotovo svim Bartonovim filmovima, ali i u delima nekih evropskih režisera, kao što je Dario Arđento, gde su glavni junaci uvek obdareni nekim talentom. Negativci su retko kad rođeni zlotvori, nego su najčešće nesrećnici kojima nije bilo omogućeno da otkriju i iskoriste svoje kvalitete na pravi način.
Ali, kao što se vidi na primerima njegovih povremenih izliva sadizma, Betmen se opasno približio tački sa koje nema povratka. Pošto se suočio sa svojim demonima, uspeo je da prevaziđe svoje nasilne metode i povrati nešto od svoje stare ljudskosti. Za druge je, nažalost, bilo prekasno.
Samo «finale» filma, koje se zbiva na Badnje veče, ima gotovo ironičnu notu – niko se nije usrećio. Jedino Betmenova, tj. Vejnova katarza predstavlja neki pozitivni pomak u priči.
Kao što je Džoker lepo istakao u grafičkoj noveli «The Killing Joke» Alana Mura, ponekad je dovoljan samo jedan dan da normalan čovek skrene sa uma. Ili, kako je Hit Ledžer to reinterpretirao u «Mračnom vitezu»: ludilo je kao gravitacija – dovoljno je da te neko samo malo gurne da bi pao u ambis.