- Poruka
- 90
Početak raspada SFRJ zatekao me je potrazi za smislom života. Otišao sam kod svog parohijskog sveštenika na razgovor i sa njegovim preporukama u svojoj 34. godini upisao teologiju na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu. Nije bilo lako da se, kao što Jevanđelje kaže, odreknem svega i predam Hristu, ali sam uspeo da u tome nađem sve odgovore koji su me mučili. Umirio sam se kao novorođen u Hristu. Počeo je moj novi život, kaže u ispovesti za „Blic nedelje“ Nenad Ilić, đakon, slobodni umetnik, pisac, autor stripova…
Detinjstvo
Miris toplog asfalta koji se razliva beogradskim ulicama u smiraj letnjeg popodneva i lepljivi vazduh koji titra ispred mog umazanog lica prva su asocijacija na srećne dane mog detinjstva provedenih na Hadži-Popovcu u blizini beogradskog Novog groblja. Male kuće i njihova dvorišta puna nekalemljenih trešanja činili su ambijent u kojem smo uživali u bezbrižnosti životnog doba u kojem nam je jedino bilo važno da smo siti i maštoviti za svakakve nestašluke. Kada bih se posle lokalnog fudbalskog derbija sa dečacima iz susedne ulice, vraćao s drugarima kući, pozdravljao bih odrasle načičkane na stoličicama ispred kapija svojih dvorišta. „Dobar dan čika,… dobar dan tetka…“ bio je mehanički dosadni tekst koji smo u ritmu izgovarali.
Živelo se sporije
Kada se Beograd modernizovao u život u njemu ubrzao shvatio sam koliko u modernom gradu nedostaju prijateljski, makar nekad isuviše znatiželjni pogledi. Pošto su bili lekari, moji roditelji su se trudili da me što strože vaspitaju, dok su mi kao i svakom jedinčetu baba i deda gledali kroz prste za sve nestašluke. Živelo se sporije i više uživalo u momentima kada je čitava porodica bila na okupu. Jednom prilikom nas je lunjanje odvelo blizu groblja, pa nas je lokalni sveštenik zamolio da mu prenesemo neke gajbice do mesta gde je zakazano krštenje. Uredno nam je posle toga dao neke pare koje smo mi momentalno potrošili na raznorazne grickalice, leblebije, semenke. Popeli smo se na drvo i grickali našu prvu zaradu.
Škola
U školu sam išao jer nije bilo načina da ubedim roditelje da mi je tamo beskrajno dosadno. Nikako nisam mogao da se zainteresujem za ono što govore nastavnici, pa sam u svojoj mašti povezivao najinteresantnije delove njihovih predavanja. Iz poštovanja prema roditeljima sticao sam pristojne ocene, ali na pitanja koja su se sve više množila u mojoj glavi nije bilo nikog da odgovori. U Petoj beogradskoj gimnaziji sam tek na momente pronalazio zanimljive odgovore, i to pre svega čitajući dela svetske književnosti. Nisam ni jurcao preterano po gradu, već sam sedeo kod kuće, čitao i istraživao stvari koje su me interesovale. Filmom (super fotografijom… Pred maturu, zbog činjenice da su moji preci bili preduzimači u Beogradu i da su gradili Milošev konak, pomislio sam da bi bilo dobro kada bih upisao Arhitektonski fakultet. Uspeo sam i brzo odustao od studiranja jer nisam bio dovoljno precizan i pedantan. I dan-danas kada nešto radim, iza mene uvek ostaju „repovi“.
Pozorište
Da bih prekratio dokolicu, počeo sam da odlazim u amatersko pozorište koje se nalazilo preko puta Tašmajdanskog parka. Tu se uopšte nisu igrale predstave, već smo osmišljavali skečeve koji su bili urnebesni ekipi iz kraja, drugarima koji su stanovali na potezu od Palmotićeve ulice do Bulevara revolucije. Nikada pre toga nisam bio u pozorištu. Nije me zanimalo, ali me je druženje s kreativnim mladim ljudima opredelilo da probam da upišem režiju na FDU. U leto 1977. srećom nije bilo mnogo interesovanja za studije režije, pa sam se našao u klasi Miroslava Belovića i Vide Ognjenović. Konačno sam bio okružen ljudima čije su mi priče bile interesantne i uspeo sam da potpuno otvorim komunikaciju sa studentima drugih grupa na FDU. Na pripremi ispitnih predstava sarađivao sam sa Mirom Karanović, Mimom Karadžićem, dok su dve klase iza njih tada studirali Branimir Brstina, Zoran Cvijanović, Sonja Savić koji su predvodili jako talentovanu, ali i neobičnu glumačku klasu na FDU. Sećam se da su danima išli na štulama kroz zgradu fakulteta pripremajući neku sumanutu vežbu. Svi smo znali da će po svom talentu i umetničkim kreacijama ostati upamćeni.
Reditelj
Moja diplomska predstava Laža i paralaža odigrana je premijerno u beogradskom Narodnom pozorištu, jer me je angažovala Vida Ognjenović, što je za početak osamdesetih godina prošlog veka bio neverovatni uspeh, pošto su tada diplomci – reditelji sa FDU postavljali predstave uglavnom u teatrima po unutrašnjosti. Ubrzo sam počeo da režiram u Beogradskom dramskom pozorištu, Ateljeu 212, Jugoslovenskom dramskom, ali za mene klasično repertoarsko pozorište nikada nije bilo veliki izazov. Energija Beograda početkom osamdesetih godina prošlog veka izbijala je iz Studentskog kulturnog centra u kojem se formirao novi talas. Tamo sam 1984. godine postavio predstavu koja se bavila komunističkim kameleonskim glupostima. Rukovodstvo malog mesta je na dočeku Nove godine napravilo politički faul, pa je odlučilo da celu priredbu organizuje ponovo, kako bi se ogradili od počinjenog greha. Ljudi su se urnebesno smejali, a ja sam se osećao tako ispunjen.
Detinjstvo
Miris toplog asfalta koji se razliva beogradskim ulicama u smiraj letnjeg popodneva i lepljivi vazduh koji titra ispred mog umazanog lica prva su asocijacija na srećne dane mog detinjstva provedenih na Hadži-Popovcu u blizini beogradskog Novog groblja. Male kuće i njihova dvorišta puna nekalemljenih trešanja činili su ambijent u kojem smo uživali u bezbrižnosti životnog doba u kojem nam je jedino bilo važno da smo siti i maštoviti za svakakve nestašluke. Kada bih se posle lokalnog fudbalskog derbija sa dečacima iz susedne ulice, vraćao s drugarima kući, pozdravljao bih odrasle načičkane na stoličicama ispred kapija svojih dvorišta. „Dobar dan čika,… dobar dan tetka…“ bio je mehanički dosadni tekst koji smo u ritmu izgovarali.
Živelo se sporije
Kada se Beograd modernizovao u život u njemu ubrzao shvatio sam koliko u modernom gradu nedostaju prijateljski, makar nekad isuviše znatiželjni pogledi. Pošto su bili lekari, moji roditelji su se trudili da me što strože vaspitaju, dok su mi kao i svakom jedinčetu baba i deda gledali kroz prste za sve nestašluke. Živelo se sporije i više uživalo u momentima kada je čitava porodica bila na okupu. Jednom prilikom nas je lunjanje odvelo blizu groblja, pa nas je lokalni sveštenik zamolio da mu prenesemo neke gajbice do mesta gde je zakazano krštenje. Uredno nam je posle toga dao neke pare koje smo mi momentalno potrošili na raznorazne grickalice, leblebije, semenke. Popeli smo se na drvo i grickali našu prvu zaradu.
Škola
U školu sam išao jer nije bilo načina da ubedim roditelje da mi je tamo beskrajno dosadno. Nikako nisam mogao da se zainteresujem za ono što govore nastavnici, pa sam u svojoj mašti povezivao najinteresantnije delove njihovih predavanja. Iz poštovanja prema roditeljima sticao sam pristojne ocene, ali na pitanja koja su se sve više množila u mojoj glavi nije bilo nikog da odgovori. U Petoj beogradskoj gimnaziji sam tek na momente pronalazio zanimljive odgovore, i to pre svega čitajući dela svetske književnosti. Nisam ni jurcao preterano po gradu, već sam sedeo kod kuće, čitao i istraživao stvari koje su me interesovale. Filmom (super fotografijom… Pred maturu, zbog činjenice da su moji preci bili preduzimači u Beogradu i da su gradili Milošev konak, pomislio sam da bi bilo dobro kada bih upisao Arhitektonski fakultet. Uspeo sam i brzo odustao od studiranja jer nisam bio dovoljno precizan i pedantan. I dan-danas kada nešto radim, iza mene uvek ostaju „repovi“.
Pozorište
Da bih prekratio dokolicu, počeo sam da odlazim u amatersko pozorište koje se nalazilo preko puta Tašmajdanskog parka. Tu se uopšte nisu igrale predstave, već smo osmišljavali skečeve koji su bili urnebesni ekipi iz kraja, drugarima koji su stanovali na potezu od Palmotićeve ulice do Bulevara revolucije. Nikada pre toga nisam bio u pozorištu. Nije me zanimalo, ali me je druženje s kreativnim mladim ljudima opredelilo da probam da upišem režiju na FDU. U leto 1977. srećom nije bilo mnogo interesovanja za studije režije, pa sam se našao u klasi Miroslava Belovića i Vide Ognjenović. Konačno sam bio okružen ljudima čije su mi priče bile interesantne i uspeo sam da potpuno otvorim komunikaciju sa studentima drugih grupa na FDU. Na pripremi ispitnih predstava sarađivao sam sa Mirom Karanović, Mimom Karadžićem, dok su dve klase iza njih tada studirali Branimir Brstina, Zoran Cvijanović, Sonja Savić koji su predvodili jako talentovanu, ali i neobičnu glumačku klasu na FDU. Sećam se da su danima išli na štulama kroz zgradu fakulteta pripremajući neku sumanutu vežbu. Svi smo znali da će po svom talentu i umetničkim kreacijama ostati upamćeni.
Reditelj
Moja diplomska predstava Laža i paralaža odigrana je premijerno u beogradskom Narodnom pozorištu, jer me je angažovala Vida Ognjenović, što je za početak osamdesetih godina prošlog veka bio neverovatni uspeh, pošto su tada diplomci – reditelji sa FDU postavljali predstave uglavnom u teatrima po unutrašnjosti. Ubrzo sam počeo da režiram u Beogradskom dramskom pozorištu, Ateljeu 212, Jugoslovenskom dramskom, ali za mene klasično repertoarsko pozorište nikada nije bilo veliki izazov. Energija Beograda početkom osamdesetih godina prošlog veka izbijala je iz Studentskog kulturnog centra u kojem se formirao novi talas. Tamo sam 1984. godine postavio predstavu koja se bavila komunističkim kameleonskim glupostima. Rukovodstvo malog mesta je na dočeku Nove godine napravilo politički faul, pa je odlučilo da celu priredbu organizuje ponovo, kako bi se ogradili od počinjenog greha. Ljudi su se urnebesno smejali, a ja sam se osećao tako ispunjen.