endonuclease
Ističe se
- Poruka
- 2.010
Mnoge diskusije na ovom forumu se vrte oko alternativne medicine, i često se pominje placebo efekt. Međutim, nedostaje jedno dostupno i opšte objašnjenje placebo efekta, njegove delotvornosti i opsega, kao i mesta koje on ima u današnjoj medicini. Mislim da je kranje vreme da se ovo detaljno obradi.
Počnimo sa par klasičnih primera...
1. Male ilustracije uticaja uma na bolest
Jednog dana, 1938-me godine, šezdesetogodišnji Vans Vanders iz Alabame se posvađao sa lokalnim Vudu vračem. U naletu besa, vrač je iz svoje odore izvukao bočicu nekakvog smrdljivog rastvora, i mahnuo njome nekoliko puta ispred Vansovog lica. Cerekajući se, vrač je izjavio da je bacio crnu vudu-magiju na Vansa: uskoro će umreti, i niko ga ne može spasti!
Vans se odteturao do kuće, gde nije mogao da pojede večeru. Tokom sledeća četiri meseca, velikom brzinom je izgubio telesnu težinu, snagu, i volju za život. Njegova porodica, u strahu od daljih vračevih mađijanja, nikome nije rekla o čemu je reč...dok na kraju, na samoj ivici smrti, Vans nije konačno primljen u bolnicu gde ga je pregledao njegov stari poznanik i gradski lekar, Dr. Doherti. Tek tada, Vansova ćerka je priznala lekaru kako se Vans razboleo.
Doktor Doherti je na sreću imao iskustva sa lokalnim vudu vračevima, i otud je ubrzo uz pomoć par medicinskih sestara našao rešenje. Prišao je Vansu i ispričao mu da je otkrio razlog njegove bolesti. On, Dr. Doherti, je prošle noći namamio vudu sveštenika u groblje, gde ga je primorao da mu otkrije tajnu magije koja je bačena na Vansa. Autoritativnim glasom, doktor je Vansu objasnio da je saznao da je vudu sveštenik njemu u lice bacio osušena jaja guštera; jedno od tih jaja se izleglo u Vansovom stomaku, gde je izraslo u guštera koji jede Vansovu životnu snagu. Sada, doktor će izlečiti Vansa od ovog strašnog prokletstva!
Na ugovoreni signal, u sobu je ušla medicinska sestra, noseći špric (koji je sadržao snažan emetik, agens za izazivanje povraćanja). Teatralno, Dr. Doherti je uzeo špric u ruke, i onda prestravljenom pacijentu dao injekciju pravo u stomak. Onda se okrenuo, i izašao iz sobe.
Malo kasnije, sestre su izvestile da je Vans počeo da povraća. Doktor se vratio u sobu, i potajno je u zdelu u koju je Vans povraćao ubacio guštera koga je ranije tog dana uhvatio u okolini bolnice. Zatim, pobedonosno vadeći guštera iz zdele, doktor ga je pokazao Vansu i rekao "Eto! Prokletstvo je poraženo!"
Zbunjen i umoran, Vans je legao nazad u krevet...i u roku od par minuta zaspao. Kada se probudio, jeo je sa takvim apetitom da su morali da mu ograniče hranu (bojeći se da će se povrediti od prejedanja). U roku od nekoliko dana, izašao je iz bolnice, i zatim se brzo potpuno oporavio. Vans Vanders je živeo još deset godina, dok u sedamdesetoj godini života nije umro od srčanog udara...
Naravno, ni prokletstvo ni "lek" nisu bili istiniti. Cela situacija je bila samo u umu jadnog gospodina Vandersa - ali je bila dovoljno snažna da ga dovede na ivicu smrti, kao i da ga sa te ivice odvuče nazad u zdravlje.
No, neko će reći da je ovo primer snažnog sujeverja: ako čovek ne veruje u vudu, magiju, prokletstva, njemu se ne mogu desiti takve stvari...zar ne?
Pogledajmo još jedan mali primer.
Pacijenta možemo zvati Bil. U Februaru 1976-te godine, u pedeset osmoj godini života, Bil je primljen u hitnu pomoć sa anemijom. Ustanovljeno je snažno krvarenje u želucu, rezultat puknute ciste. Urađena je biopsija ciste, koja je potvrdila rak. Pun sken tela je pokazao mrlje u jetri, pokožici stomaka i plućima - raširena metastaza. Prognoza je bila veoma loša, samo nekoliko nedelja do nekoliko meseci života. Bil je primio vesti stoički, sa komentarom "na sreću bar nemam ženu i decu da tuguju za mnom". Cista je kauterizovana spolja, da bi se prekinulo krvarenje, i Bil je pušten da ode kući sa uputom onkologu radi palijativne nege.
Mesec dana kasnije, Bil je primljen u bolnicu sa disajnim problemima i snažnim bolovima u stomaku. Pogledavši njegove prethodne snimke, lekarima je odmah bilo jasno da je Bilov rak ušao u zadnju fazu. Dali su mu najjače analgetike da bi mu umirili bolove, i Bil je pao u san. Dva dana kasnije, praktično bez buđenja, Bil je tiho umro.
A onda je urađena autopsija.
Bilova pluća, jetra i pokožica stomaka su bile potpuno zdrave; neka lokalna infekcija je verovatno izazvala lažni pozitivan snimak. Metastaze uopšte nije bilo: rak je bio prisutan samo u maloj cisti veličine 2 cm na zidu želuca. Krvarenja iz ciste takođe nije bilo, niti su nađeni bilo kakvi srčani ili sistemski problemi. Pluća su bila puna tečnosti, ali bez vidljivog razloga; nađena je mala bakterijska infekcija, ali ona je verovatno počela da se širi tek u poslednjih par dana, kao posledica tečnosti u plućima, ne kao uzrok.
Bilu je rečeno da je smrtonosno bolestan, i opisano mu je od čega će najverovatnije i umreti. Poslušno, Bil je upravo tako i umro: od raka koji je, u stvarnosti, bio veoma spor i daleko od smrtonosnog stadijuma.
Počnimo sa par klasičnih primera...
1. Male ilustracije uticaja uma na bolest
Jednog dana, 1938-me godine, šezdesetogodišnji Vans Vanders iz Alabame se posvađao sa lokalnim Vudu vračem. U naletu besa, vrač je iz svoje odore izvukao bočicu nekakvog smrdljivog rastvora, i mahnuo njome nekoliko puta ispred Vansovog lica. Cerekajući se, vrač je izjavio da je bacio crnu vudu-magiju na Vansa: uskoro će umreti, i niko ga ne može spasti!
Vans se odteturao do kuće, gde nije mogao da pojede večeru. Tokom sledeća četiri meseca, velikom brzinom je izgubio telesnu težinu, snagu, i volju za život. Njegova porodica, u strahu od daljih vračevih mađijanja, nikome nije rekla o čemu je reč...dok na kraju, na samoj ivici smrti, Vans nije konačno primljen u bolnicu gde ga je pregledao njegov stari poznanik i gradski lekar, Dr. Doherti. Tek tada, Vansova ćerka je priznala lekaru kako se Vans razboleo.
Doktor Doherti je na sreću imao iskustva sa lokalnim vudu vračevima, i otud je ubrzo uz pomoć par medicinskih sestara našao rešenje. Prišao je Vansu i ispričao mu da je otkrio razlog njegove bolesti. On, Dr. Doherti, je prošle noći namamio vudu sveštenika u groblje, gde ga je primorao da mu otkrije tajnu magije koja je bačena na Vansa. Autoritativnim glasom, doktor je Vansu objasnio da je saznao da je vudu sveštenik njemu u lice bacio osušena jaja guštera; jedno od tih jaja se izleglo u Vansovom stomaku, gde je izraslo u guštera koji jede Vansovu životnu snagu. Sada, doktor će izlečiti Vansa od ovog strašnog prokletstva!
Na ugovoreni signal, u sobu je ušla medicinska sestra, noseći špric (koji je sadržao snažan emetik, agens za izazivanje povraćanja). Teatralno, Dr. Doherti je uzeo špric u ruke, i onda prestravljenom pacijentu dao injekciju pravo u stomak. Onda se okrenuo, i izašao iz sobe.
Malo kasnije, sestre su izvestile da je Vans počeo da povraća. Doktor se vratio u sobu, i potajno je u zdelu u koju je Vans povraćao ubacio guštera koga je ranije tog dana uhvatio u okolini bolnice. Zatim, pobedonosno vadeći guštera iz zdele, doktor ga je pokazao Vansu i rekao "Eto! Prokletstvo je poraženo!"
Zbunjen i umoran, Vans je legao nazad u krevet...i u roku od par minuta zaspao. Kada se probudio, jeo je sa takvim apetitom da su morali da mu ograniče hranu (bojeći se da će se povrediti od prejedanja). U roku od nekoliko dana, izašao je iz bolnice, i zatim se brzo potpuno oporavio. Vans Vanders je živeo još deset godina, dok u sedamdesetoj godini života nije umro od srčanog udara...
Naravno, ni prokletstvo ni "lek" nisu bili istiniti. Cela situacija je bila samo u umu jadnog gospodina Vandersa - ali je bila dovoljno snažna da ga dovede na ivicu smrti, kao i da ga sa te ivice odvuče nazad u zdravlje.
No, neko će reći da je ovo primer snažnog sujeverja: ako čovek ne veruje u vudu, magiju, prokletstva, njemu se ne mogu desiti takve stvari...zar ne?
Pogledajmo još jedan mali primer.
Pacijenta možemo zvati Bil. U Februaru 1976-te godine, u pedeset osmoj godini života, Bil je primljen u hitnu pomoć sa anemijom. Ustanovljeno je snažno krvarenje u želucu, rezultat puknute ciste. Urađena je biopsija ciste, koja je potvrdila rak. Pun sken tela je pokazao mrlje u jetri, pokožici stomaka i plućima - raširena metastaza. Prognoza je bila veoma loša, samo nekoliko nedelja do nekoliko meseci života. Bil je primio vesti stoički, sa komentarom "na sreću bar nemam ženu i decu da tuguju za mnom". Cista je kauterizovana spolja, da bi se prekinulo krvarenje, i Bil je pušten da ode kući sa uputom onkologu radi palijativne nege.
Mesec dana kasnije, Bil je primljen u bolnicu sa disajnim problemima i snažnim bolovima u stomaku. Pogledavši njegove prethodne snimke, lekarima je odmah bilo jasno da je Bilov rak ušao u zadnju fazu. Dali su mu najjače analgetike da bi mu umirili bolove, i Bil je pao u san. Dva dana kasnije, praktično bez buđenja, Bil je tiho umro.
A onda je urađena autopsija.
Bilova pluća, jetra i pokožica stomaka su bile potpuno zdrave; neka lokalna infekcija je verovatno izazvala lažni pozitivan snimak. Metastaze uopšte nije bilo: rak je bio prisutan samo u maloj cisti veličine 2 cm na zidu želuca. Krvarenja iz ciste takođe nije bilo, niti su nađeni bilo kakvi srčani ili sistemski problemi. Pluća su bila puna tečnosti, ali bez vidljivog razloga; nađena je mala bakterijska infekcija, ali ona je verovatno počela da se širi tek u poslednjih par dana, kao posledica tečnosti u plućima, ne kao uzrok.
Bilu je rečeno da je smrtonosno bolestan, i opisano mu je od čega će najverovatnije i umreti. Poslušno, Bil je upravo tako i umro: od raka koji je, u stvarnosti, bio veoma spor i daleko od smrtonosnog stadijuma.