guest 135511
Buduća legenda
- Poruka
- 39.924
ok, danas se dešava nešto što bih ja nazvala globalnom retardacijom duše. danas, svi kao drogirani žele da žive od tog suludog osećaja komešanja leptirova i kuvanja orkana po stomacima, tog osećaja koji DAJE osoba sa kojom smo, isključivo na početku veze. I samo ako to traje 530 miliona godina, to je onda to, prava ljubav! kao jebeni narkomani, heroinski zavisnici, samo tražimo tražimo tražimo. daj mi, daj miiiii, treba mi da živim kako treba, ako ne daš, nema nas, dokrajčiću te surovim igricama mačke i miša, osvete i ljubomore, stvoriću jedan lep, zavisnički, retardirani doktor – pacijent sa dečijim bolestima odnos.. taj osećaj je čista hemija i čisto gomilanje seratonina, pa nije ni čudo što smo postali Prozac ljudi, “punimo” se srećom oralnim putem čim ona utihne za trenutak. popila sam svoj lekić, sada imam svoj osmeh na faci, da li je to ista priča koju priča moja duša, nije bitno, bitno da mene trese seratoninski hype itd.. Idemo u mekdonalds da bismo pojeli neko fensi okruglo govance od sendviča i osećali blaženstvo od tih loših ugljenih hidrata, umesto da sednemo u neki raspali restoran, najedemo se pasulja i salate, i dobijemo kafu u onim keramčikim čašama od pola litra sa plafom štraftom preko.
ne radimo ono što (nam) treba, radimo ono što mislimo da treba da uradimo ako hoćemo nešto. ako/onda princip. nije ni čudno što nismo srećni. Svi bi neku instant sreću, kao ugojena kokoška da ti padne sa neba ispečena, pa kad je pokvasiš, ona da se razvije u jednu gigantsku supersreću i održava ti hemijsko ludilo u telu zauvek, a ti prodaješ priču kako je to to, to je ta ljubav, to je ono “once in a lifetime, do kraja sveta, i na dno provalije sa tobom!”. Prodaješ sam sebi, naravno, nemaš ni pojma da to nema veze sa vezom..
Realnost mi je kontaminirana tom šugavom “ljubavlju” koja se prodaje, a čim je na prodaju, i nije neki kvalitet, pa se i ne razlikuje puno od fatamorgane.
zbog čega moramo da se plašimo da nam se duša neće pohabati i samim tim prestati da se svidja onome koga volimo, zbog čega smo jednu takvu ne večnu, već nedostižnu kategoriju kao dušu sveli na nešto potencijalno, zašto ako kažemo uvek ću biti tu za tebe, ne uradimo to? zašto odlazimo od druge osobe onda kada prestanemo da budemo zaljubljeni u sebe samog pored te osobe?
Zašto nam je odnos sa sopstvenim Diznilendom u krvotoku postao bitniji od odnosa sa drugim Bićem, njegovom dušom i svime onim što bi to Biće moglo da pokaže i da ovom svetu samo ako ima nas..?
ne radimo ono što (nam) treba, radimo ono što mislimo da treba da uradimo ako hoćemo nešto. ako/onda princip. nije ni čudno što nismo srećni. Svi bi neku instant sreću, kao ugojena kokoška da ti padne sa neba ispečena, pa kad je pokvasiš, ona da se razvije u jednu gigantsku supersreću i održava ti hemijsko ludilo u telu zauvek, a ti prodaješ priču kako je to to, to je ta ljubav, to je ono “once in a lifetime, do kraja sveta, i na dno provalije sa tobom!”. Prodaješ sam sebi, naravno, nemaš ni pojma da to nema veze sa vezom..
Realnost mi je kontaminirana tom šugavom “ljubavlju” koja se prodaje, a čim je na prodaju, i nije neki kvalitet, pa se i ne razlikuje puno od fatamorgane.
zbog čega moramo da se plašimo da nam se duša neće pohabati i samim tim prestati da se svidja onome koga volimo, zbog čega smo jednu takvu ne večnu, već nedostižnu kategoriju kao dušu sveli na nešto potencijalno, zašto ako kažemo uvek ću biti tu za tebe, ne uradimo to? zašto odlazimo od druge osobe onda kada prestanemo da budemo zaljubljeni u sebe samog pored te osobe?
Zašto nam je odnos sa sopstvenim Diznilendom u krvotoku postao bitniji od odnosa sa drugim Bićem, njegovom dušom i svime onim što bi to Biće moglo da pokaže i da ovom svetu samo ako ima nas..?
Poslednja izmena: