DEDA-EU
Zainteresovan član
- Poruka
- 189
KAD NEMA PREDAJE .... IMA IZDAJE ..... !
Prošlo je punih deset godina od agresije NATO-a na Saveznu Republiku Jugoslaviju, koliko je bilo dovoljno da na videlo počne da izlazi istina o tome zašto se Srbija danas nalazi u nezamislivoj situaciji. Svedoci i učesnici sudbonosnih događaja tokom pregovora između Rusije i NATO pakta, a u vezi sa daljim statusom Kosova, dostavili su, specijalno svedočanstvo o tome : ... Šta se iza zatvorenih vrata dešavalo, kakvu je ulogu odigrao Viktor Černomirdin, a kakvu Marti Ahtisari, šta je Černomirdinu obećano, zašto je Ahtisari ćutao i iz kojih razloga je ruski general Ivašov , napustio pregovore za koje se kasnije ispostavilo da su bili lažni......
Naime, 1999. godine u toku bombardovanja bez znanja Srbije, odnosno Savezne Republike Jugoslavije, u Bonu su se odvijali tajni pregovori o tome na koji način će se razrešiti kosovski slučaj, dok su već nedeljama svakodnevno teritoriju SRJ NATO snage zasipale bombama. Tom prilikom je Ruska federacija putem svojih izaslanika Viktora Černomirdina sa saradnicima i Leonida Ivašova sa saradnicima učestvovala u pregovorima sa NATO alijansom o tome na koji način će se završiti rat između NATO i SRJ.
Dakle, tada se ruska delegacija u osnovi sastojala od generala Leonida Ivašova, vojnog diplomate koji je u to vreme bio Načelnik glavne uprave za međunarodnu vojnu saradnju, Ministarstva odbrane ruske federacije, a sa političke strane šef ruske delegacije bio je Viktor Černomirdin, bivši ruski premijer. Viktor Černomirdin je tada iza leđa ostatka delegacije, protivno već postignutom sporazumu između generala Ivašova i američke komande NATO snaga, i izričitog naloga Borisa Jeljcina, pregovore i već postignute dogovore okrenuo na štetu SRJ i Srba i na štetu međunarodnog prava, čime su izazvane sve međunarodne posledice koje su danas svima dobro poznate.
Pregovaračka drama o kojoj je reč, odvijala se krajem maja i početkom juna 1999. godine, u vreme kada je NATO bio svestan činjenice da nije uspeo, kako je to bilo planirao da u nekoliko dana bombama slomi SRJ i njenu vojsku, te je vojni vrh NATO-a bio spreman na, za SRJ, veoma povoljne uslove za okončanje rata, o čemu će dalje biti reči.
General Ivašov je bio član delegacije koja je došla u Beograd, a koja je javnosti prezentirana kao Černomirdin - Ahtisari, gde je Ahtisari bio šef delegacije, a Černomirdin, u svojstvu Ruskog izaslanika direktno izigrao poverenje Srba i i ruske države, te postavio temelje za sve ono što Srbija nije uspela da prevaziđe do današnjih dana.
ZAŠTO ... ?
Tadašnji ruski predsednik Boris Jeljcin je, u saradnji sa ministarstvom odbrane i ministarstvom spoljnih poslova ruske Federacije, za ove pregovore sa NATO paktom sačinio određenu grupu naloga i zahteva koji su bili zvaničan pregovarački stav ruske strane i koji su po pravilu bili obavezujući za Viktora Černomirdina i rusku delegaciju, međutim, to nije bilo tako. Černomirdin je usred pregovora počeo veoma čudno da se ponaša, i tako dok su pregovori i dogovori odmicali u pozitivnom smeru, on je sa nekolicinom svojih saradnika počeo u tajnosti da koriguje stavove i naloge ruskog predsednika. Ruski vojni deo tima, na čelu sa Generalom Ivašovim, koji je pregovarao sa američkim generalima uz posredništvo finskih kolega i sa admiralom Kastlom, dogovorio je i u dogovorima postigao mnogo toga konstruktivnog, što je rezultiralo usaglašenjem veoma ozbiljnih pozicija koje su bile apsolutno suprotne onima koje imamo sada, odnosno koje su definisane kasnijim Kumanovskim sporazumom. Tada je između ruske i američke vojne strane postignut dogovor da se srpske oružane snage i snage bezbednosti sa Kosova i Metohije povuku, ali ne u potpunosti, pa je jedino sporno pitanje bilo da li će se od svih oružanih snaga i snaga bezbednosti povući 50% tadašnjih snaga ili nešto manje, što skoro i da nije bilo sporno pitanje između ruskih i američkih pregovarača. Sa američkom stranom je postignut dogovor da ne bude ni današnje sektorske podele Kosova koju je NATO ustanovio nakon Kumanovskog sporazuma, već je uloga i značaj NATO pakta prema tom dogovoru bila suprotna od one kakvu imamo danas. Dogovor je predviđao da NATO snage budu raspoređene uglavnom duž granice Kosova sa Albanijom i Makedonijom, posebno u cilju kontrole i filtiranja albanskih izbeglica iz susednih zemalja, ali bi taj posao NATO snage obavljale isključivo zajedno sa Jugoslovenskim graničarima i službama bezbednosti, dok bi u drugim sektorima prisustva NATO snaga oni bili u određenom delu prisutni samo pri štabovima.Pentagon se saglasio da njihovo prisustvo u drugim sektorima bude samo putem jedinica kao što su jedinice za vezu i inženjerijske jedinice, koje bi se bavile obnavljanjem mostova, puteva i ostale infrastrukture koja je oštećena tokom bombardovanja. U to isto vreme Viktor Černomirdin odjednom i bez objašnjenja odustaje od svega toga što je napred pomenuto i dogovoreno, te iako je bilo insistiranja i američkih i ruskih generala da je ono što su oni dogovorili u potpunom interesu i američkih (NATO) i ruskih vojnika, Viktor Černomirdin je sa Stroubom Talbotom iza leđa i jednih i drugih dogovorio da se odbace svi konstruktivni vojni dogovori, iako su bili na neki način potpuno zadovoljenje svih strana koje su bile u sukobu. Černomirdin, potkupljen lažnim nadama koje su mu izvesni američki političari davali u pravcu toga da će on biti sledeći predsednik Rusije, tada izdaje i Jugoslaviju i ruske interese na Balkanu, ali, kao ni mnogi drugi pre njega, nije dobio ono radi čega je pogazio svoju misiju.Nakon toga su „pregovarači" Černomirdin i Ahtisari došli u Beograd i doneli ultimatum onakav kakav nam je danas poznat i koji je opredelio sve posledice kakve danas imamo. Vojni deo ruske delegacije, na čelu sa generalom Ivašovim, je o zaokretu koji je napravio Viktor Černomirdin, a koji je u suprotnosti sa stavovima ruskog predsednika i države, obavestio ministra odbrane ruske federacije, koji je o tome dalje obavestio predsednika Jeljcina. U veoma kratkom roku, stigao je odgovor iz Moskve, te je predsednik ruske federacije, Boris Jeljcin hitnim telegramom Viktoru Černomirdinu doslovce rekao: "Zahtevam strogo poštovanje mojih naloga". Naravno, Černomirdin je i dalje radio suprotno. Začuđujuće je bilo to, što je tokom tih poslednjih pregovora (ultimatuma) Slobodanu Miloševiću, Marti Ahtisari bio potpuno pasivan i nije pritiskao Miloševića, iako je bio vođa pregovaračkog tima. Razlozi za to su bili (kako svedoci tih događaja tvrde) da je Ahtisariju radi toga bio obećan visoki položaj u UN-u.
Kako je vojni deo ruskog pregovaračkog tima shvatio da je Černomirdin kupljen i da počinje sa konkretizovanjem čina izdaje, ruska vojna delegacija je tražila da pre dolaska u Beograd na razgovore sa državnim vrhom SRJ, svi prvo odlete na konsultacije u Moskvu, pa da onda idu u Beograd, što je Černomirdin odbio i odmah odleteo u Beograd zajedno sa Martijem Ahtisarijem radi postavljanja ultimatuma Miloševiću. Dakle, umesto da se sa ruskim državnim vrhom finalizuje tekst dokumenta koji će biti prezentiran državnom vrhu SRJ kao sporazum o prestanku rata, Černomirdin je odleteo u Beograd i dao ultimatum Miloševiću.
Prošlo je punih deset godina od agresije NATO-a na Saveznu Republiku Jugoslaviju, koliko je bilo dovoljno da na videlo počne da izlazi istina o tome zašto se Srbija danas nalazi u nezamislivoj situaciji. Svedoci i učesnici sudbonosnih događaja tokom pregovora između Rusije i NATO pakta, a u vezi sa daljim statusom Kosova, dostavili su, specijalno svedočanstvo o tome : ... Šta se iza zatvorenih vrata dešavalo, kakvu je ulogu odigrao Viktor Černomirdin, a kakvu Marti Ahtisari, šta je Černomirdinu obećano, zašto je Ahtisari ćutao i iz kojih razloga je ruski general Ivašov , napustio pregovore za koje se kasnije ispostavilo da su bili lažni......
Naime, 1999. godine u toku bombardovanja bez znanja Srbije, odnosno Savezne Republike Jugoslavije, u Bonu su se odvijali tajni pregovori o tome na koji način će se razrešiti kosovski slučaj, dok su već nedeljama svakodnevno teritoriju SRJ NATO snage zasipale bombama. Tom prilikom je Ruska federacija putem svojih izaslanika Viktora Černomirdina sa saradnicima i Leonida Ivašova sa saradnicima učestvovala u pregovorima sa NATO alijansom o tome na koji način će se završiti rat između NATO i SRJ.
Dakle, tada se ruska delegacija u osnovi sastojala od generala Leonida Ivašova, vojnog diplomate koji je u to vreme bio Načelnik glavne uprave za međunarodnu vojnu saradnju, Ministarstva odbrane ruske federacije, a sa političke strane šef ruske delegacije bio je Viktor Černomirdin, bivši ruski premijer. Viktor Černomirdin je tada iza leđa ostatka delegacije, protivno već postignutom sporazumu između generala Ivašova i američke komande NATO snaga, i izričitog naloga Borisa Jeljcina, pregovore i već postignute dogovore okrenuo na štetu SRJ i Srba i na štetu međunarodnog prava, čime su izazvane sve međunarodne posledice koje su danas svima dobro poznate.
Pregovaračka drama o kojoj je reč, odvijala se krajem maja i početkom juna 1999. godine, u vreme kada je NATO bio svestan činjenice da nije uspeo, kako je to bilo planirao da u nekoliko dana bombama slomi SRJ i njenu vojsku, te je vojni vrh NATO-a bio spreman na, za SRJ, veoma povoljne uslove za okončanje rata, o čemu će dalje biti reči.
General Ivašov je bio član delegacije koja je došla u Beograd, a koja je javnosti prezentirana kao Černomirdin - Ahtisari, gde je Ahtisari bio šef delegacije, a Černomirdin, u svojstvu Ruskog izaslanika direktno izigrao poverenje Srba i i ruske države, te postavio temelje za sve ono što Srbija nije uspela da prevaziđe do današnjih dana.
ZAŠTO ... ?
Tadašnji ruski predsednik Boris Jeljcin je, u saradnji sa ministarstvom odbrane i ministarstvom spoljnih poslova ruske Federacije, za ove pregovore sa NATO paktom sačinio određenu grupu naloga i zahteva koji su bili zvaničan pregovarački stav ruske strane i koji su po pravilu bili obavezujući za Viktora Černomirdina i rusku delegaciju, međutim, to nije bilo tako. Černomirdin je usred pregovora počeo veoma čudno da se ponaša, i tako dok su pregovori i dogovori odmicali u pozitivnom smeru, on je sa nekolicinom svojih saradnika počeo u tajnosti da koriguje stavove i naloge ruskog predsednika. Ruski vojni deo tima, na čelu sa Generalom Ivašovim, koji je pregovarao sa američkim generalima uz posredništvo finskih kolega i sa admiralom Kastlom, dogovorio je i u dogovorima postigao mnogo toga konstruktivnog, što je rezultiralo usaglašenjem veoma ozbiljnih pozicija koje su bile apsolutno suprotne onima koje imamo sada, odnosno koje su definisane kasnijim Kumanovskim sporazumom. Tada je između ruske i američke vojne strane postignut dogovor da se srpske oružane snage i snage bezbednosti sa Kosova i Metohije povuku, ali ne u potpunosti, pa je jedino sporno pitanje bilo da li će se od svih oružanih snaga i snaga bezbednosti povući 50% tadašnjih snaga ili nešto manje, što skoro i da nije bilo sporno pitanje između ruskih i američkih pregovarača. Sa američkom stranom je postignut dogovor da ne bude ni današnje sektorske podele Kosova koju je NATO ustanovio nakon Kumanovskog sporazuma, već je uloga i značaj NATO pakta prema tom dogovoru bila suprotna od one kakvu imamo danas. Dogovor je predviđao da NATO snage budu raspoređene uglavnom duž granice Kosova sa Albanijom i Makedonijom, posebno u cilju kontrole i filtiranja albanskih izbeglica iz susednih zemalja, ali bi taj posao NATO snage obavljale isključivo zajedno sa Jugoslovenskim graničarima i službama bezbednosti, dok bi u drugim sektorima prisustva NATO snaga oni bili u određenom delu prisutni samo pri štabovima.Pentagon se saglasio da njihovo prisustvo u drugim sektorima bude samo putem jedinica kao što su jedinice za vezu i inženjerijske jedinice, koje bi se bavile obnavljanjem mostova, puteva i ostale infrastrukture koja je oštećena tokom bombardovanja. U to isto vreme Viktor Černomirdin odjednom i bez objašnjenja odustaje od svega toga što je napred pomenuto i dogovoreno, te iako je bilo insistiranja i američkih i ruskih generala da je ono što su oni dogovorili u potpunom interesu i američkih (NATO) i ruskih vojnika, Viktor Černomirdin je sa Stroubom Talbotom iza leđa i jednih i drugih dogovorio da se odbace svi konstruktivni vojni dogovori, iako su bili na neki način potpuno zadovoljenje svih strana koje su bile u sukobu. Černomirdin, potkupljen lažnim nadama koje su mu izvesni američki političari davali u pravcu toga da će on biti sledeći predsednik Rusije, tada izdaje i Jugoslaviju i ruske interese na Balkanu, ali, kao ni mnogi drugi pre njega, nije dobio ono radi čega je pogazio svoju misiju.Nakon toga su „pregovarači" Černomirdin i Ahtisari došli u Beograd i doneli ultimatum onakav kakav nam je danas poznat i koji je opredelio sve posledice kakve danas imamo. Vojni deo ruske delegacije, na čelu sa generalom Ivašovim, je o zaokretu koji je napravio Viktor Černomirdin, a koji je u suprotnosti sa stavovima ruskog predsednika i države, obavestio ministra odbrane ruske federacije, koji je o tome dalje obavestio predsednika Jeljcina. U veoma kratkom roku, stigao je odgovor iz Moskve, te je predsednik ruske federacije, Boris Jeljcin hitnim telegramom Viktoru Černomirdinu doslovce rekao: "Zahtevam strogo poštovanje mojih naloga". Naravno, Černomirdin je i dalje radio suprotno. Začuđujuće je bilo to, što je tokom tih poslednjih pregovora (ultimatuma) Slobodanu Miloševiću, Marti Ahtisari bio potpuno pasivan i nije pritiskao Miloševića, iako je bio vođa pregovaračkog tima. Razlozi za to su bili (kako svedoci tih događaja tvrde) da je Ahtisariju radi toga bio obećan visoki položaj u UN-u.
Kako je vojni deo ruskog pregovaračkog tima shvatio da je Černomirdin kupljen i da počinje sa konkretizovanjem čina izdaje, ruska vojna delegacija je tražila da pre dolaska u Beograd na razgovore sa državnim vrhom SRJ, svi prvo odlete na konsultacije u Moskvu, pa da onda idu u Beograd, što je Černomirdin odbio i odmah odleteo u Beograd zajedno sa Martijem Ahtisarijem radi postavljanja ultimatuma Miloševiću. Dakle, umesto da se sa ruskim državnim vrhom finalizuje tekst dokumenta koji će biti prezentiran državnom vrhu SRJ kao sporazum o prestanku rata, Černomirdin je odleteo u Beograd i dao ultimatum Miloševiću.